Recenzija: Bukača – Martina Mlinarević

Nisam bila spremna na Bukaču. Nisam bila spremna ni dok sam u Kamernom teatru sjedila na promociji knjige, a suze su se slijevale niz moje lice. U potocima.

Nisam bila spremna ni kada sam pročitala posljednju stranicu korice, a ni prvih nekoliko stranica pri povratku kući. Hodajući.

Nisam mogla izdržati – morala sam odmah tu noć uzeti knjigu u ruke i nastaviti čitati.

Nisam bila spremna na Bukaču. Verujem da nije ni Martina. Ko može biti potpuno spreman na žlibinu i kamenjarske glave kada nas uvijek znaju izenaditi svojim razapinjanjem i šikaniranjem.

Kad sam prišla stolu da se potpiše na moj primjerak knjige, jedva sam se suzdržala da se ne slomim u milion komadića.

Ona je izgledala sretno. Šta bi sad ta žlibina rekla, odakle joj na to pravo? Zar nisu uradili dovoljno da se nikada tako ne osjeća?

Prošlo je skoro godinu dana od promocije knjige u Sarajevu i od dana kada sam je pročitala, a ja i dalje nisam pronašla dovoljno dobre riječi da bih vam prenijela koliko me ova knjiga fascinirala. Vjerujte mi na riječ – ovu knjigu morate pročitati. Možete je kupiti na web shopu knjižare Buybook: LINK ili u njihovim knjižarama.

Kada bih citirala dijelove knjige koji su me rasturili na komadiće, samo bih Vam prepisala cijelu knjigu, ali nekako sam uspjela izdvojiti najupečatljivije rečenice koje vam mogu poslužiti kao vrlo mali uvid šta vas to čeka kada počnete čitati Bukaču. Koliko god vas pripremala, ne možete biti spremni. Sigurno je nećete ispustiti iz ruku dok ne završite s čitanjem posljednje rečenice, a možda se vratite i počnete ispočetka.

“Žlibina je jedna od mojih najčešće korištenih riječi. Žlibina kao mentalni sklop kamenjarskih glava, pritom ne misleći na geografski pojam (jer je više moja baba kozmopolita nego netko iz grada) nego na kamenjarstvo kao filozofiju ispraznosti duha i neslobode uma. Pobjediti žlibinu ne dopuštajući da žlibina pobjedi tebe trebao bi biti vrh himalajnosti svakog pojedinačnog života. Okus besmrtnog mira. Nažalost, živimo u tamnicama koje su sve suprotno od toga.

Žlibina je svjetina što žeđa krv i od krvi tuđe se napaja u svojim pustošima. Žlibina čeka da padneš sve oštreći noževe za tvoje lopatice, zarivajući ih do srži nakeženim osmijesima, navijajući da izdahneš. Žlibina se rastavlja po sopstvenim krajevima od pomisli da se ustaješ iznova iz svakog novog rata, jači.

Žlibina nema nacionalnost, ali jedna od tri žlibine zasigurno mrzi što sad ovdje piše „sopstveni“, pošto to nije rvacka riječ, a dedo mi je bio Hrvat. Hrvat, ali nikad žlibinac. Žlibina je mržnja sama po sebi, bilo čega drugog i drugačijeg.

Žlibina ima raskošne zastore na prozorima, ali viri iza njih u svako doba.

Žlibina ne shvaća zapadni svijet što na prozorima nemaju ničega. I što je sve otvoreno. Jer nitko nema potrebu gledati u živote drugih. Svijet je odavno postao sebi nutarnjem okrenut. U žlibini si okrenut svima osim sebi, jer kad se okreneš sebi tada postoji opasnost da uvidiš raznolike istine. Koje su počesto jako teške i surovo bolne. A sa istinom se treba znati iznijeti.

Žlibina pak vonja na laž. Žlibina kad ode u svijet ponese svoje zastore i naviku virenja u život drugih. Žlibina nije ništa bolja kad je izmjestiš negdje gdje nema žlibine, jer se žlibina nosi u sebi, u upražnjenim halama intelektualne obamrlosti duha i uma.

Žlibina voli kad kažeš da nisi sretan, pače obožava, to je pogonsko žlibinsko gorivo. Ali prezire kad se o sreći sopstvenoj pozabaviš. Žlibina vjeruje samo u hešteg hepines. Žlibina ne zna jel se to piše sa dva “p” ili dva “s”, ili oboje podvoje, ali bitan je hepines. Žlibina iza heštega hepines dobija šamare, razbija tanjure, spava sama, galami, pije, plače i pizdi, ali to nema veze, dok god ostatak žlibine dodaje lajk na hešteg hepines. Žlibina siluje hepines dok u hepinesu ne ostane zraka ni za disanje.

U žlibini iza heštega hepines žive najnesretniji ljudi.

Ako skupiš dovoljno muda i u bilo kojem trenutku iziđeš iz žlibine, žlibina će se pobrinuti da to nikad ne zaboraviš. Dijapazonom cipelarenja, razapinjanja i šikaniranja, jer si uradio sve za šta žlibina nema muda u svojim privatnim žlibinama.

Ako skupiš dovoljno muda i u bilo kojem trenutku iziđeš iz žlibine, žlibina će se pobrinuti da to nikad ne zaboraviš. Dijapazonom cipelarenja, razapinjanja i šikaniranja, jer si uradio sve za šta žlibina nema muda u svojim privatnim žlibinama.

Bukača – Martina Mlinarević, str. 42/43

“Mater je napisala: “Svratili bismo kod tebe za Božić, ali samo kad on nije tu?”

On kao čudovište. On u trećem licu. Bezimen. On od oca pravoslavca i majke muslimanke, a osobno ateista, on rastavljen s djecom. Sve najgore kominacije za fašistoidni živalj bosanskohercegovački uspješno sam našla u istoj osobi. Ko prstom u govno.

Rekla sam da dok živim neće biti trenutka kad “On” nije tu. I da on ima svoje ime. I da ni ja ni on ne želimo imati ništa s ljudima koji vlastitom djetetu uvjetuju život, gaze njegove izbore, pljuju njegove odluke. Ostavljaju ga da bira, između “on” i njih, baš u vrijeme raka.

Ne postoji u okovima naših balkanskih stvarnosti više nesreća od onih koje su uzrokovane upetljavanjima familije u živote pojedinaca. Koliko je snova, odabira, putanja zauvijek sjebano jer su tako rekli stubovi familije i selendra.

Znaš, on je razgranata magnolija. To je on.

I stalak za mir. On je muzika iz svih zidova i iscijeđena sloboda. On su najljepši razgovori u čađavosti duša i mali prst kojim se držim za njegovu os. Oko koje se okrećem. U sunčanim intervalima.

On je moja odluka koju nosim kao zastavu. Na prsa od jedne sise našivena. Moja najispravnija odluka.

Bukača – Martina Mlinarević, str. 79/80

“O ljubavi još dozvoli da ti nešto kažem. Možeš li osobu s kojom jesi zamisliti u bolnici, na cjevčicama, krvavog i upišanog, u jod postoperativni zamazanog, možeš li ga zamisliti u zavojima, kako uči iznova hodati, bez bilo kojeg ekstremiteta, kako stavlja protezu u noge ili u sise, možeš li ga zamisliti ćelavog od kemoterapije, ispovraćanog, oslabljenog toliko da je vreća banana osjetno teža od njega, možeš li ga zamisliti smežuranih mošnji, dementnog, možeš li zamisliti da ga je uzeo Alzheimer ili Parkinson ili bilo koji zvučni jaran, možeš li zamisliti da ga nosiš na wc kao kilo banana da nosiš?

A vidiš li sada sebe tu? Ako te nema u toj slici, to što živiš nema veze s ljubavlju, jebiga i izvini što ti ja to kažem.

Jer kilo banana ima pogled Rockyja samo radi ljubavi.

To ne liječi međugorska Gospa, organska prehrana ni svi onkolozi svijeta. Samo sto zagrljaja preko radijatorskih rebara.”

Bukača – Martina Mlinarević, str. 126

Ko je Martina?

Martina Mlinarević rođena je osamdesetih u Ljubuškom, istog datuma kad i Franjo Tuđman, u istom horoskopskom znaku kao Tito, Hitler, Lenjin i Sadam Husein. Pomalo zahvaljujući zvijezdama, a pomalo geografiji koja ju je učinila Hercegovkom, predeverala je rat, rak, razvod, raštiku i raznolike ljepše ili manje lijepe dogodovštine. Autorica knjiga: NeprocjenjivoLjetos i drugi ledoviHuzur… Majka Une Sopta, petogodišnjeg bagera.

’’Ima li nešto teže od raka za preživjeti, pitaće se oni koji nisu preživjeli Bosnu i Hercegovinu. Martina Mlinarević, osim raka, preživjela je i smrti koje su se mogle desiti nakon rizičnih operativnih zahvata i tugu nakon niza preventivnih operacija do kojih je rak doveo. Preživjela je i zemlju u kojoj je rođena, a to je bilo teže od svih smrti koje su joj se kod uzglavlja smjestile.

I da joj je sve bilo potaman, ne bi bilo lako živjeti krajnosti koje je prate – od ljubavi, obožavanja, podrške i pažnje njenih čitatelja/ica, do talasa mržnje onih koji bi joj osporili svako slovo, svaki uzdah i korak, želeći da u njenom životu isključivo metastaze cvjetaju.

’Tko ovaj film režira, jebo te život?!’, zapisaće autorica u ’Bukači’ dio iz sjećanja na jedno sneno njujorško jutro, kada je stigao poziv za njeno ambasadorsko imenovanje. Ko ovaj film režira pitaće se svi koji budu čitali ’Bukaču’ i saznati koliko u takvu režiju života stane, onog koji je opstao zahvaljujući ljubavi ’koje se ne vjenčaju nego dišu i zahvaljujući kojima se preživljava’.

Ali ima ljubavi, posebno u pomenutoj zemlji, zbog kojih se postaje bukača. Ako ne znate šta je bukača, pitajte one koji nad vjerskim obilježjima, vrućim supama na ispeglanim stolnjacima od nedjeljnog ručka i bračnim zavjetima žele neke druge živote prezirući vlastiti, pa samim tim i one koji/e se usude živjeti po ličnoj mjeri. Osim o ljudskom licemjerju, koji je tek u trećem planu, ovo je knjiga o tome koliko se radosti kad se voli može pronaći u formalno najnesretnijim okolnostima. ’Bukača’ je do kosti iskren zapis o snazi ljubavi ali i ličnoj snazi Martine Mlinarević koja ne odustaje i kada najbliži iznevjere. Doći će ova knjiga do svih koji su voljeli ’Huzur’, a ako ima onih koji za Martinu ne znaju, onda će i takve pronaći. Ipak, mnogo je važnije da stigne do djevojčica kojima je posvećena i da im bude nauk za budućnost, a valjda stigne i do onoga kojem je adresirana, jer imao ju je zašto roditi.’’

Kristina Ljevak

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.