Blog

Recenzija: Bukača – Martina Mlinarević

Recenzija: Bukača – Martina Mlinarević

Nisam bila spremna na Bukaču. Nisam bila spremna ni dok sam u Kamernom teatru sjedila na promociji knjige, a suze su se slijevale niz moje lice. U potocima.

Nisam bila spremna ni kada sam pročitala posljednju stranicu korice, a ni prvih nekoliko stranica pri povratku kući. Hodajući.

Nisam mogla izdržati – morala sam odmah tu noć uzeti knjigu u ruke i nastaviti čitati.

Nisam bila spremna na Bukaču. Verujem da nije ni Martina. Ko može biti potpuno spreman na žlibinu i kamenjarske glave kada nas uvijek znaju izenaditi svojim razapinjanjem i šikaniranjem.

Kad sam prišla stolu da se potpiše na moj primjerak knjige, jedva sam se suzdržala da se ne slomim u milion komadića.

Ona je izgledala sretno. Šta bi sad ta žlibina rekla, odakle joj na to pravo? Zar nisu uradili dovoljno da se nikada tako ne osjeća?

Prošlo je skoro godinu dana od promocije knjige u Sarajevu i od dana kada sam je pročitala, a ja i dalje nisam pronašla dovoljno dobre riječi da bih vam prenijela koliko me ova knjiga fascinirala. Vjerujte mi na riječ – ovu knjigu morate pročitati. Možete je kupiti na web shopu knjižare Buybook: LINK ili u njihovim knjižarama.

Kada bih citirala dijelove knjige koji su me rasturili na komadiće, samo bih Vam prepisala cijelu knjigu, ali nekako sam uspjela izdvojiti najupečatljivije rečenice koje vam mogu poslužiti kao vrlo mali uvid šta vas to čeka kada počnete čitati Bukaču. Koliko god vas pripremala, ne možete biti spremni. Sigurno je nećete ispustiti iz ruku dok ne završite s čitanjem posljednje rečenice, a možda se vratite i počnete ispočetka.

“Žlibina je jedna od mojih najčešće korištenih riječi. Žlibina kao mentalni sklop kamenjarskih glava, pritom ne misleći na geografski pojam (jer je više moja baba kozmopolita nego netko iz grada) nego na kamenjarstvo kao filozofiju ispraznosti duha i neslobode uma. Pobjediti žlibinu ne dopuštajući da žlibina pobjedi tebe trebao bi biti vrh himalajnosti svakog pojedinačnog života. Okus besmrtnog mira. Nažalost, živimo u tamnicama koje su sve suprotno od toga.

Žlibina je svjetina što žeđa krv i od krvi tuđe se napaja u svojim pustošima. Žlibina čeka da padneš sve oštreći noževe za tvoje lopatice, zarivajući ih do srži nakeženim osmijesima, navijajući da izdahneš. Žlibina se rastavlja po sopstvenim krajevima od pomisli da se ustaješ iznova iz svakog novog rata, jači.

Žlibina nema nacionalnost, ali jedna od tri žlibine zasigurno mrzi što sad ovdje piše „sopstveni“, pošto to nije rvacka riječ, a dedo mi je bio Hrvat. Hrvat, ali nikad žlibinac. Žlibina je mržnja sama po sebi, bilo čega drugog i drugačijeg.

Žlibina ima raskošne zastore na prozorima, ali viri iza njih u svako doba.

Žlibina ne shvaća zapadni svijet što na prozorima nemaju ničega. I što je sve otvoreno. Jer nitko nema potrebu gledati u živote drugih. Svijet je odavno postao sebi nutarnjem okrenut. U žlibini si okrenut svima osim sebi, jer kad se okreneš sebi tada postoji opasnost da uvidiš raznolike istine. Koje su počesto jako teške i surovo bolne. A sa istinom se treba znati iznijeti.

Žlibina pak vonja na laž. Žlibina kad ode u svijet ponese svoje zastore i naviku virenja u život drugih. Žlibina nije ništa bolja kad je izmjestiš negdje gdje nema žlibine, jer se žlibina nosi u sebi, u upražnjenim halama intelektualne obamrlosti duha i uma.

Žlibina voli kad kažeš da nisi sretan, pače obožava, to je pogonsko žlibinsko gorivo. Ali prezire kad se o sreći sopstvenoj pozabaviš. Žlibina vjeruje samo u hešteg hepines. Žlibina ne zna jel se to piše sa dva “p” ili dva “s”, ili oboje podvoje, ali bitan je hepines. Žlibina iza heštega hepines dobija šamare, razbija tanjure, spava sama, galami, pije, plače i pizdi, ali to nema veze, dok god ostatak žlibine dodaje lajk na hešteg hepines. Žlibina siluje hepines dok u hepinesu ne ostane zraka ni za disanje.

U žlibini iza heštega hepines žive najnesretniji ljudi.

Ako skupiš dovoljno muda i u bilo kojem trenutku iziđeš iz žlibine, žlibina će se pobrinuti da to nikad ne zaboraviš. Dijapazonom cipelarenja, razapinjanja i šikaniranja, jer si uradio sve za šta žlibina nema muda u svojim privatnim žlibinama.

Ako skupiš dovoljno muda i u bilo kojem trenutku iziđeš iz žlibine, žlibina će se pobrinuti da to nikad ne zaboraviš. Dijapazonom cipelarenja, razapinjanja i šikaniranja, jer si uradio sve za šta žlibina nema muda u svojim privatnim žlibinama.

Bukača – Martina Mlinarević, str. 42/43

“Mater je napisala: “Svratili bismo kod tebe za Božić, ali samo kad on nije tu?”

On kao čudovište. On u trećem licu. Bezimen. On od oca pravoslavca i majke muslimanke, a osobno ateista, on rastavljen s djecom. Sve najgore kominacije za fašistoidni živalj bosanskohercegovački uspješno sam našla u istoj osobi. Ko prstom u govno.

Rekla sam da dok živim neće biti trenutka kad “On” nije tu. I da on ima svoje ime. I da ni ja ni on ne želimo imati ništa s ljudima koji vlastitom djetetu uvjetuju život, gaze njegove izbore, pljuju njegove odluke. Ostavljaju ga da bira, između “on” i njih, baš u vrijeme raka.

Ne postoji u okovima naših balkanskih stvarnosti više nesreća od onih koje su uzrokovane upetljavanjima familije u živote pojedinaca. Koliko je snova, odabira, putanja zauvijek sjebano jer su tako rekli stubovi familije i selendra.

Znaš, on je razgranata magnolija. To je on.

I stalak za mir. On je muzika iz svih zidova i iscijeđena sloboda. On su najljepši razgovori u čađavosti duša i mali prst kojim se držim za njegovu os. Oko koje se okrećem. U sunčanim intervalima.

On je moja odluka koju nosim kao zastavu. Na prsa od jedne sise našivena. Moja najispravnija odluka.

Bukača – Martina Mlinarević, str. 79/80

“O ljubavi još dozvoli da ti nešto kažem. Možeš li osobu s kojom jesi zamisliti u bolnici, na cjevčicama, krvavog i upišanog, u jod postoperativni zamazanog, možeš li ga zamisliti u zavojima, kako uči iznova hodati, bez bilo kojeg ekstremiteta, kako stavlja protezu u noge ili u sise, možeš li ga zamisliti ćelavog od kemoterapije, ispovraćanog, oslabljenog toliko da je vreća banana osjetno teža od njega, možeš li ga zamisliti smežuranih mošnji, dementnog, možeš li zamisliti da ga je uzeo Alzheimer ili Parkinson ili bilo koji zvučni jaran, možeš li zamisliti da ga nosiš na wc kao kilo banana da nosiš?

A vidiš li sada sebe tu? Ako te nema u toj slici, to što živiš nema veze s ljubavlju, jebiga i izvini što ti ja to kažem.

Jer kilo banana ima pogled Rockyja samo radi ljubavi.

To ne liječi međugorska Gospa, organska prehrana ni svi onkolozi svijeta. Samo sto zagrljaja preko radijatorskih rebara.”

Bukača – Martina Mlinarević, str. 126

Ko je Martina?

Martina Mlinarević rođena je osamdesetih u Ljubuškom, istog datuma kad i Franjo Tuđman, u istom horoskopskom znaku kao Tito, Hitler, Lenjin i Sadam Husein. Pomalo zahvaljujući zvijezdama, a pomalo geografiji koja ju je učinila Hercegovkom, predeverala je rat, rak, razvod, raštiku i raznolike ljepše ili manje lijepe dogodovštine. Autorica knjiga: NeprocjenjivoLjetos i drugi ledoviHuzur… Majka Une Sopta, petogodišnjeg bagera.

’’Ima li nešto teže od raka za preživjeti, pitaće se oni koji nisu preživjeli Bosnu i Hercegovinu. Martina Mlinarević, osim raka, preživjela je i smrti koje su se mogle desiti nakon rizičnih operativnih zahvata i tugu nakon niza preventivnih operacija do kojih je rak doveo. Preživjela je i zemlju u kojoj je rođena, a to je bilo teže od svih smrti koje su joj se kod uzglavlja smjestile.

I da joj je sve bilo potaman, ne bi bilo lako živjeti krajnosti koje je prate – od ljubavi, obožavanja, podrške i pažnje njenih čitatelja/ica, do talasa mržnje onih koji bi joj osporili svako slovo, svaki uzdah i korak, želeći da u njenom životu isključivo metastaze cvjetaju.

’Tko ovaj film režira, jebo te život?!’, zapisaće autorica u ’Bukači’ dio iz sjećanja na jedno sneno njujorško jutro, kada je stigao poziv za njeno ambasadorsko imenovanje. Ko ovaj film režira pitaće se svi koji budu čitali ’Bukaču’ i saznati koliko u takvu režiju života stane, onog koji je opstao zahvaljujući ljubavi ’koje se ne vjenčaju nego dišu i zahvaljujući kojima se preživljava’.

Ali ima ljubavi, posebno u pomenutoj zemlji, zbog kojih se postaje bukača. Ako ne znate šta je bukača, pitajte one koji nad vjerskim obilježjima, vrućim supama na ispeglanim stolnjacima od nedjeljnog ručka i bračnim zavjetima žele neke druge živote prezirući vlastiti, pa samim tim i one koji/e se usude živjeti po ličnoj mjeri. Osim o ljudskom licemjerju, koji je tek u trećem planu, ovo je knjiga o tome koliko se radosti kad se voli može pronaći u formalno najnesretnijim okolnostima. ’Bukača’ je do kosti iskren zapis o snazi ljubavi ali i ličnoj snazi Martine Mlinarević koja ne odustaje i kada najbliži iznevjere. Doći će ova knjiga do svih koji su voljeli ’Huzur’, a ako ima onih koji za Martinu ne znaju, onda će i takve pronaći. Ipak, mnogo je važnije da stigne do djevojčica kojima je posvećena i da im bude nauk za budućnost, a valjda stigne i do onoga kojem je adresirana, jer imao ju je zašto roditi.’’

Kristina Ljevak

Recenzija: Čekam te – Kate Eberlen

Recenzija: Čekam te – Kate Eberlen

Zamislite knjigu u kojoj se glavni likovi upoznaju tek na 420. stranici. Da li biste je čitali? Ja jesam! Definitivno jedna od najdražih knjiga – ne samo ove godine, nego najdražih knjiga ikada je Čekam te koju je napisala autorica Kate Eberlen. Iznenadilo me što na Goodreadsu ima ocjenu 3.75, a mene je toliko dojmila. Prenijet ću vam recenziju Sofi Kinsele, možda vas ona dodatno inspiriše da pročitate knjigu (naravno, pored moje recenzije :D)

“Ako su nekada dvoje bili jedno drugome ‘suđeni’, to su onda Tes i Gas. Ovo je izuzetno duhovita, dirljiva i podsticajna priča o dva života koja se kroz niz godina ukrštaju, neprestano se za dlaku mimoilazeći… Nisam mogla da je ispustim iz ruku.”

Sofi Kinsela

Ako vam se čini teško zamisliti da čitate knjigu i čekate tu četristo i neku stranicu, zamislite kako je bilo glavnim likovima čekati pola života da se upoznaju? Tess i Guss imaju mnogo poveznica, ali jednostavno nije bilo pravo vrijeme da se upoznaju ranije. Prvi susret se desio u Italiji, na odmoru na kojem je Tess došla sa svojom najboljom prijateljicom prije nego joj se život preokrenuo za 180 stepeni, a Guss sa svojim roditeljima, nakon već proživljene tragedije.

“Obrnuvši se, trgla sam se jer sam ugledala krakatog momka, otprilike mog vršnjaka, kako stoji kraj kutije na zidu gdje je mogao da se ubaci novčić da bi se upalila svjetla. Vlažne smeđe kose zabačene sa lica, bio je još neprikladnije odjeven nego ja, u šorcu, majici bez rukava i patikama. Naišao je jedan trenutak kad smo se mogli osmijehnuti jedno drugome, čak nešto i reći, ali promašili smo ga jer smo oboje nesigurno preusmjerili pažnju na ogromnu kupolu od zlatnog mozaika, a svjetlo se opet ugasilo uz glasan štropot, jednako odlučno i neočekivano kao što se i upalilo.”

Kate Eberlen – Čekam te, str. 11/12

Kao što piše na posljednjoj stranici knjige “U narednih 16 godina život i ljubav upućivaće im veoma različite izazove. Razdvojeni sudbinom, njih dvoje nikako i nikad neće moći da se upoznaju kako treba… ili možda hoće?” E pa naravno da hoće, ne bi to bila ljubavna knjiga da se ne upoznaju (mada da vam pravo kažem i pvih 420 stranica čekanja nije baš tipično za ljubavne knjige). Njihov susret se desio na koncertu, ali opet nije rezultirao ničim.

“Smrklo se a da nisam to istinski ni primijetio, a kada je grupa zasvirala “Miss You”, sa treperavih LED ekrana zatreperili su džinovski bijeli leptiri, stvarajući iluziju da lebde nad gomilom, na trenutke obasjavajući pojedinačna lica.

Na oko šest ljudi od mene, primijetio sam neku visoku ženu kako prati kratkovjeki srebrenobijeli privid dok lebdi oko njene glave, lica nevino oduševljenog kao u djeteta koje pilji u cirkuske akrobate na trapezu, a usne su joj sinhronizovano pratile riječi pjesme. Gotovo kao da je osjetila da je posmatram, oči su nam se susrele, usta su prestala da joj se miču i vrijeme se zaustavilo. Tad je leptir odletio i lice joj se opet stopilo s tamom.

Osjećaj deža vija bio je toliko jak, a taj trenutak prepoznavanja tako grčevito kratak da nisam mogao da odredim da li je to neka žena koju sam nekad upoznao ili pak neka slavna ličnost. Zaslijepljene erupcijama pirotehnike koja je sukljala sa bine, moje oči su je uzaludno tražile u gomili naroda.

Kate Eberlen – Čekam te, str. 420

Ne kažu džaba treća sreća! 😀 Prijatelji su im poklonili putovanje u Firencu obzirom da su je oboje ponovo željeli posjetiti. Nalaze se na istom mjestu, ali to ni ne znaju. Tu se dešava finalni susret koji će preokrenuti ostatak njihovih života.

“Dižem pogled. To je ona. To je ona!”

Kate Eberlen – Čekam te, str. 436

Treba uvijek vjerovati svom srcu. I jedno i drugu su imali nenormalan poriv da se vrate u Firencu. Moja romantična duša misli da je to zato što ih je nešto vuklo na mjesto gdje su prvi put upoznali svoju srodnu dušu. Imali su baš teške živote i drago mi je što su se na kraju i pronašli. Nisam htjela detaljisati oko dešavanja u njihovim životima, ali samo ću reći da je tu bilo mnogo problema i da su baš bili potrebni jedno drugom. Sve je lakše kada je pored tebe neko koga voliš i ko voli tebe. Nažalost, preživljavali su sami sve što im se dešavalo, ali na kraju su ipak uspjeli pronaći jedno drugo. 🙂

Knjigu “Čekam te” možete kupiti na stranici Laguna: LINK za 23,10 KM (BiH), 1199,00 dinara (Srbija) i 10,80 eura (Crna Gora).

Do narednog čitanja…

vaša: @unekomdrugomzivotu 🙂

Recenzija: Umjetnost pobjede – Phil Knight

Recenzija: Umjetnost pobjede – Phil Knight

Volim čitati knjige o uspješnim ljudima. Volim pratiti njihov put od običnog učenika, običnog studenta ili mladog čovjeka/žene pa do vrhunca njihove karijere. I pada. Uvijek dođe i do toga… i ponovnog uspona i mijenjanja svijeta. Volim čitati o Ludim Idejama jer se uvijek nadam da će i moja Luda Ideja jednom promijeniti svijet.

Lagunino izdanje o poslovnom putu tvorca popularnog brenda sportske obuće i odjeće Najki (Nike) je duži period na mojoj wish listi. Kupila sam je sebi za rođendan, kao i još nekoliko odličnih knjiga o kojima ću vam pisati u narednom periodu.

Knjiga je podijeljena u dva dijela, a prvi zauzima najveći dio – tako uvijek bude sa borbom i usponom… dugo traje sa mnogo dešavanja.

Prvi dio

O Ludim Idejama

Jeste li ikada upoznali nekoga (ili ste i vi sami jedan/na od tih ljudi) koji imaju neku ludu ideju za koju misle da će promijeniti sredinu u kojoj žive ili čak cijeli svijet? Nadam se da jeste, ako niste, proširite malo krug ljudi s kojima se družite. 🙂

“Ono što je ostalo, međutim, to je ova utješna neporecivost, ova usidrena istina koja se nikad neće izgubiti. U dvadesetčetvrtoj godini života imao sam Ludu Ideju, i nekako, uprkos glavoboljama zbog egzistencijalnih nemira, strahova u vezi sa budućnošću, i sumnji u sebe, poput svih mladih momaka i djevojaka, zaključio sam da je svijet sazdan od ludih ideja. Historija je dugi niz ludih ideja. Stvari koje sam najviše volio, knjige, sport, demokratija, slobodno preduzetništvo – počele su kao lude ideje.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 14

Osnivač Najkija je imao Ludu Ideju. Želio je trkačima obezbijediti bolju opremu za trčanje. Nisam napisala: “Želio je da prodaje tene za trčanje” jer je prodaju mrzio… ali je trčanje volio. 🙂 Mogu reći da je to i živio i smatrao je da bi se na tržištu trebale pojaviti tene za trčanje koje bi dodatno unaprijedile život svih trkača i pomogle im da budu što bolji i imaju bolje rezultate. Imao je sreću da je njegovu Ludu Ideju prihvatio njegov trener Bouerman. Njegov mentor, prijatelj istinski zaljubljenik u inovacije koji je definitivno promijenio cijeli svijet sportske obuće.

“Vidiš, ovdje je potrebno trčati iz sve snage samo da bi se ostalo u mjestu. Ako želiš stići negdje, moraćeš da trčiš najmanje duplo brže.”

Louis Kerol, Alisa u svijetu s one strane ogledala

Phil je bio svjestan situacije. Ako ostanete na istom mjestu, ne samo da ne pobjeđujete, već ćete biti u ogromnom zaostatku. Zbog toga je odlučio trčati, što je dalje moguće i što je brže moguće. Zaputio se na put oko svijeta sa svojim prijateljem, a finalno odredište je bio Japan i fabrika obuće.

“Vrati se kući, slabašni unutrašnji glas mi se javio. Nađi normalan posao. Budi normalan, običan čovjek. A onda sam čuo još jedan glas, jednako saosjećajan. Ne vraćaj se kući. Nastavi. Nemoj da staješ.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 30

Njegov prijatelj nikad nije ni došao do Japana, upoznao je djevojku, zaljubio se i ostao u jednom gradu. Phil nije baš bio osoba koja bi nastavila putovanje sama, ali u tome je čar. Nije odustao! To bi bilo najjednostavnije učiniti… ali Najki je samo jedan od dokaza šta se postiže odlukom da idemo težim putem i stremimo ka tome da ovaj svijet učinimo boljim mjestom.

“Na povratku u Portland bio sam zbunjen svojim iznenadnim uspjehom. Nisam bio u stanju da prodajem enciklopedije, i prezirao sam taj posao. Bio sam malo bolji u prodaji zajedničih fondova, ali to me nimalo nije pokretalo ni uzbuđivalo, osjećao sam se mrtvo. Zašto je onda prodaja obuće bila toliko drugačija? Zato, shvatio sam, što nisam prodavao. Vjerovao sam u trčanje. Vjerovao sam da će svijet postati bolje mjesto ako ljudi svakog dana izađu napolje i istrče nekoliko kilometara, i vjerovao sam da su patike koje sam ja nudio bolje za trčanje. Ljudi su, osjetivši moju uvjerenost, htjeli da dobiju dio te vjere.

Vjera, zaključio sam. Vjera je neodoljiva.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 73

Kada se vratio kući, počeo je obilaziti susrete trkača i prodavati im Tajger patike (da, to još uvijek nisu bile patike Nike, prodavao je patike koje se proizvode u Japanu pod brendom fabrike). Iznenadio se rezultatima, obzirom da nije imao puno uspjeha s prodajom enciklopedija, njegovim prvim poslom, ali ni prodajom zajedničkih fondova, razmišljao je zašto mu sada prodaja ide dobro. Vjera – ona je ključna. Vjerovao je u to što prodaje, vjerovao je da će ljudima biti bolje zbog onoga što im on nudi.

Naziv brenda

Imali su mnogo problema sa fabrikom koja je proizvodila Tajger patike, a kada su napokon odlučili da proizvode sportsku obuću pod svojim brendom i pronašli fabrike koje to mogu izvesti, nisu mogli donijeti odluku o nazivu. Falcon? Dimension Six? Kako bi današnji svijet izgledao da je odabran jedan od tih naziva. Da li bi se išta promijenilo? Naziv Nike je došao u snu noć prije donošenja finalne odluke prvom i po mom mišljenju najlojalnijem uposleniku ovog velikog poslovnog giganta:

“Glava mi je pucala. Sva imena su se stopila u bućkuriš od kojeg je mozak utrnuo. Falkonbengaldimenšnsiks.

“Imamo… još jedan prijedlog”, rekao je Vudel.

“Od koga?”

“Džonson je jutros javio telefonom”, rekao je, “Novo ime javilo mu se sinoć u snu.”

Zakolutao sam očima. “U snu?”

“Nije se šalio. Bio je ozbiljan.”

“On je uvijek ozbiljan.”

“Rekao je da se upravio u krevetu usred noći pred njim se pojavilo ime”, rekao je Vudel.

“Koje ime?”, upitao sam pripremivši se.

“Najki”

“Ha?”

“Najki”

“Kako se to piše, reci mi slovo po slovo.”

“N-I-K-E”, sricao je Vudel.

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 222/223

Jeff Johnson mi je fascinantna ličnost. U svakoj knjizi o uspješnim kompanijama koju pročitam uvijek pronađem razlog da zaključim da se budućnost kompanije može procijeniti na osnovu lojalnošću njenih zaposlenika. Nike je imao fenomenalne ljude od samog početka, bili su posvećeni u svim situacijama – od najmanje reklamacije pa do najvećeg problema sa carinom i duga od 25 miliona dolara. Bili su iskreni, uporni, voljeli su ono što rade. To su ljudi uvijek prepoznali i u skladu s tim ih i nagrađivali.

“Džonson se vratio za štand češkajući se po glavi. “Iskrenost”, rekao je. “Ko bi rekao da će to presuditi.””

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 244

“Bez obzira na to o kom sportu je riječ – bez obzira na to o kojoj vrsti pregnuća je riječ – potpuna posvećenost osvojiće srca ljudi.

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 253

“Potpuna transparentnost našeg poslovanja jedini je ispravak kurs. I strateški i moralno.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 319

Kraj prvog dijela završava se njihovom borbom sa državom. Ali kao što sam rekla, svi problemi su rješivi uz ljude koji su spremni posvetiti svoj život njihovom rješavanju. Čak i ako u momentima mislite da ne znate ništa i da nema izlaza, mnogo je lakše kada oko sebe imate ljude koji će vas podsjetiti ne na ono što ne možete, već na ono što možete. Tako je bilo i u ovom slučaju.

“Da sam samo bio bolji u prodaji enciklopedija, pomislio sam. Sve bi bilo drugačije.

Pokušao sam da provedem sebe kroz standardna pitanja katehizma.

Šta znaš? Šta možeš da spoznaš?

Ali nisam znao ništa. Sjedio sam u svojoj fotelji i došlo mi je da viknem: Ne znam ništa!

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 317

Drugi dio

Velika konkurencija nije uspjela pobijediti Nike. Pokušavali su, ali bezuspiješno. Phil i njegov tim su napravili revoluciju u svijetu sporta, trčanja i sportske opreme. Učinili su živote boljima milionima ljudi, a po tome se i prepoznaje odličan preduzetnik – po odličnom proizvodu koji ne samo da donosi kompaniji zaradu, već i mijenja svijet.

“Pri je bio najpoznatiji po izjavi: “Mogu da me pobijede, ali moraće mnogo znoja da proliju.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 331

Ako niste sigurni u kojem pravcu ići, jedna pouka za kraj:

Rekao bih im da pritisnu pauzu, da dobro razmisle na šta će da potroše svoje vrijeme, i s kim žele da provedu narednih četrdeset godina. Rekao bih mladim ljudima da se ne zadovolje time što će naći posao, profesiju, pa čak i karijeru. Tražite životni poziv. Čak i ako ne znate šta bi to za vas moglo da bude, tražite ga. Ako slijedite svoj poziv, umor će se lakše podnositi, razočarenja će biti podsticaj, a zadovoljstva neuporediva.

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 453

Umjetnost pobjede

Knjigu Umjetnost pobjede u izdanju izdavačke kuće Laguna možete kupiti u Knjižarama Kultura ili direktno na stranici Lagune: LINK (25,20 KM, 1399 dinara ili 11.80 eura).

“Zamisli ti to, čudio sam se. Najjednostavniji način da otkriješ šta osjećaš prema nekome je rastanak.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 161

Do narednog čitanja…

vaša: unekomdrugomživotu 🙂

Recenzija: Uhvati Zeca – Lana Bastašić

Recenzija: Uhvati Zeca – Lana Bastašić

Moram priznati, dugo sam razmišljala kako napisati recenziju knjige “Uhvati zeca” autorice Lane Bastašić. Tokom čitanja, razmišljala sam koliko je kvalitetno napisana i da li bih ja uopće ljudima mogla predstaviti izvrsnost ove knjige obzirom da nisam književni kritičar. Pokušat ću vam predstaviti zašto biste je trebali pročitati.

Na našoj divnoj balkanskoj bookstagram zajednici (na Instagramu) sam primijetila čestitke upućeni književnici Lani Bastašić povodom osvojene nagrade Evropske unije za književnost 2020. godine. Iznenadila sam se kad sam vidjela da je izdavač knjige Buybook, a da je ja nisam pročitala. Naručila sam knjigu za rođendan i nestrpljivo iščekivala.

Knjiga o ženskom prijateljstvu

“Imaš nekoga i onda ga nemaš. I to je otprilike cijela priča.”

Uhvati zeca – Lana Bastašić, str. 7

Ne pamtim kada sam posljednji put pročitala knjigu o ženskom prijateljstvu. Ne zato što ne želim da ih čitam, već zato što ih nije mnogo ni napisano, posebno na našim prostorima. U opisu knjige sam vidjela da se radi o priči dvije (bivše) najbolje prijateljice, Sare i Lejle, ali definitivno nisam očekivala ono što me dočekalo.

Ovo je knjiga o ženskom prijateljstvu.

Ovo nije knjiga samo o ženskom prijateljstvu.

Ovo je knjiga o novom početku.

Da li je prethodni ikada završen?

Odrastanje u BiH 90-ih godina

Autorica je dio svog života provela u Banja Luci. U knjizi je predstavljeno odrastanje Sare i Lejle u tom predivnom gradu, njihove dogodovštine, druženja, ali i onaj gorki dio djetinjstva svakog djeteta koje je odrastalo 90-ih godina u Bosni i Hercegovini.

Lejla mora postati Lela. Da li će ikada ponovo pronaći j u sebi?

Sara ostaje Sara. Ostaje, u Banja Luci, iako odlazi u Dablin i pije espreso.

Armin ne ostaje. Ni ne odlazi.

Sadašnjost

Knjiga počinje jednim pozivom. Rekla bih molbom, ali ne, Lejla nikoga ne moli ni za šta. Ona očekuje bez pogovora da se Sara istog momenta spremi i dođe u Mostar. Čak iako se nisu čule ni vidjele 12 godina, a posljednji susret je završio ne tako divnim riječima.

Sara ima Majkla, ali nema zavjese. Ni Lejlu.

Da li Lejlu opće možeš imati?

Lejla ima motorolu. Ne zato što želi, već zato što mora.

Bosna

Da li znate da je u Bosni mrak čak i u 15:00 sati?

Je li to mrak u Bosni, ili mrak u Sari koji se aktivira kada god pređe granicu?

Vjerovatno zato i izbjegava da dolazi.

Sjeti se slova r na Sarinim vratima.

Rijeke. Plakata. Vrapca.

Ljeta. Posljednjeg zajedničkog odmora. Duge plave blajhane kose.

Zeca.

Sara je pobjegla iz Bosne, ali nisam sigurna da je Bosna ikada otišla iz nje.

Mora u Beč.

On je tamo.

Armin.

“Sjela sam u lokal prekoputa restorana u kojem je radila i naručila kafu. Na površini mog prekrštenog jezika skupljala su se zrna oporog taloga. Bila sam zaboravila ukus naše kafe, bosanske kafe, turske kafe, domaće kafe – kako god da su je zvali, ukus joj je bio isti. U Dablinu sam pila dupli espreso, između mene i zrna postojala je distanca, čitava mašinerija kojoj je cilj bio ubiti uspomenu na zemlju iz koje je kafa izrasla. Poznavala sam bariste, sa zidova pomodnih kafeterija visile su njihove sepija diplome otkucane skupim, dizajnerskim fontovima, sve kako bi se mom tobož prefinjenom nepcu preveo divljački jezik sirove kafe. Ali taj me je findžan u Mostaru dočekao kao ponosna pralja svoju raspuštenu ćerku što se vraća kući s igranke: posjetio me odakle sam i gdje mi je mjesto. To je bila kafa, a ne tek skupocjena razglednica iz Kolumbije.”

Uhvati Zeca – Lana Bastašić, str. 53/54

“Dešavalo mi se, tokom mojih evropskih putešestvija (kako će ih Lejla kasnije podrugljivo prekrstiti) da u ćošku nekog prodajnog centra, ili uz šipku podzemne željeznice, čujem našu riječ. “Možda”, rekao bi neki stranac, gledajući u raširenu mapu, “jesi li siguran?”, ili nešto slično. Ja bih se, u tim trenucima neugodne prepoznatljivosti, sakrila iza svog glomaznog telefona ili dnevnih novina u strahu da će me taj neki naš čovjek otkriti. Bude li samo bacio pogled na moje lice znaće da sam ga razumjela, obratiće mi se, napraviće od mene našu ženu, tamo – pred svima.

Uhvati Zeca – Lana Bastašić, str. 54

Završetak

Uhvati zeca ne završava. Ona nastavlja i ostaje u nama zauvijek.

samo sam htjela

da počnemo ispočetka

Uhvati Zeca – Lana Bastašić

Knjiga me rasula u milion molekula. Ali nisam plakala.

Zbog zeca koji ne može biti življi.

Iskrena preporuka

Molim vas, pročitajte ovu knjigu. Ne samo jer je osvojila nagradu Evropske unije za književnost, već i što sam je ja pročitala i kažem vam, jednostavno je morate pročitati…

Izdavač knjige za Bosnu i Hercegovinu je Buybook.

Možete je kupiti u njihovim knjižarama ili na web shopu: LINK (19 KM).

Čitaoci iz Hrvatske knjigu mogu kupiti na online shopu Superknjižare: LINK (90 kuna).

Ako živite u Srbiji, potražite knjigu na stranici izdavačke kuće Booka: LINK (trenutno je na akciji za: 594 RSD).

PS. Na slici na laptopu možete vidjeti film Freedom Writers. Ukoliko ga niste gledali, predlažem da obavezno pregledate. Čim sam završila sa čitanjem, on mi je naumpao.

Do narednog čitanja… 🙂

unekomdrugomživotu

Recenzija: Biser koji je slomio školjku – Nadija Hašimi

Recenzija: Biser koji je slomio školjku – Nadija Hašimi

Možete li zamisliti kako bi izgledao vaš život da niste imali mogućnost školovanja? Da ste odrastali u vremenu i društvu u kojem je školovanje bilo namijenjeno samo muškarcima? Kada sam napisala: “u vremenu u kojem je školovanje bilo namijenjeno samo muškarcima” – na koju godinu ste pomislili?

Pretpostavljam da niko od vas nije pomislio na 2007. godinu. Radnja ove knjige je smještena u Kabulu baš te godine i prati priču djevojčice Rahime koja živi sa roditeljima i 5 sestara. One mogu u školu ići samo ponekad, a poželjno je da iz kuće ne izlaze nikako. Njihova porodica ima jedan ogromni problem koji im svima stvara poteškoće – roditelji nemaju sina, a Rahima i njene sestre nemaju brata. Ko će sada ići po kupovinu namirnica? Ko će ići u školu i biti ponos porodice? Sigurno ne Rahima i njene sestre.

Koliko je interesantna Rahimina priča, toliko je interesantna i uporedna priča Šekibe, njene pranane/prabake koja je poslužila kao inspiracija i rješenje problema porodice. Odlučili su Rahimu preimenovati u Rahim i naučiti da se oblači i ponaša kao muškarac, kao što je to nekada davno uradila Šekiba. Iako su razdvojene čitavim stoljećem, imaju slične sudbine. Na kraju krajeva, šta fali, nije prva ni jedna da mora prolaziti kroz to, mislili su njeni roditelji. Čak i dječaci koje su nju i njene sestre vukli za pletenice, sada posmatraju Rahima kao sebi ravnoga i s njim zajedno igraju fudbal i druge igre. Rahima je postala Rahim. Svi su to prihvatili, pa i ona sama.

Šta se desi kada dođe vrijeme za udaju njenih sestara, pa i nje? Kako će Rahim ponovo postati Rahima i da li je to uopće izvodivo, nakon toliko godina života koji se kosi s onim kako bi trebale živjeti djevojčice? Budućnost je neizvjesna, odluke donosi jedna osoba – glava porodice, a ko drugi nego otac, naravno, sam, ne konsultujući svoju suprugu i kćerke. Ko će odlučivati za koga će se one udati i kako će živjeti? Pa neće valjda one, smiješno i za pomisliti! Naravno, on treba da odluči, međutim, neće donijeti odluku sam, naravno da će konsultovati svoju majku. Baš divno! Pratimo priču i Rahime i Šekibe, njihove udaje, udaje sestara, bračni život, život njih kao majki… Kako će one to sve preživjeti (i da li će?)

”Uskoro će biti promjene, sasvim sigurno. Strahujem da mi je trenutno sve izmaklo iz ruku. Vidjećemo kakav nam nasib, kakvu nam sudbinu Bog sprema. Tvoj otac postupa prenagljeno, a pogotovu ne pomaže što mu tvoja nana svašta šapće na uho… Muškarci su nepredvidiva bića, samo Bog zna šta će raditi.”

Nadija Hašimi – Biser koji je slomio školjku – str. 121

Bilo mi je veoma teško čitati ovu knjigu. Toliko je dobra da bi je svaka osoba trebala pročitati, nevezano na spol i godine. Šta su sve žene prolazile u prošlosti – i to ne baš tako dalekoj prošlosti, a što je najgore, šta i dan danas prolaze u mnogim dijelovima svijeta, meni ni dan danas neće biti zamislivo u potpunosti.

Ja sam četvrto dijete u porodici prosvjetnih radnika. Četvrto ŽENSKO dijete. Nas četiri imamo 6 diploma visokoškolskog obrazovanja. Negdje na drugom kraju svijeta živi neka druga Rahima koja ima sestre i nema brata. Možda će morati postati Rahim, a ja ne mogu ništa učiniti da to promijenim. Rahima nije samo prošlost, nego i sadašnjost. Da je Rahima rođena u mojoj porodici, sve bi bilo drugačije.

Biser koji je slomio školjku je fenomenalna knjiga. Na korici piše “Potresna pripovijest o ušutkanim životima”, potvrdit ću da je potresna, ali zaista o životima Rahime i Šakibe morate saznati više! Možete je kupiti na stranici Laguna: LINK za 23,10 KM (BiH), 1199,00 dinara (Srbija) i 10,80 eura (Crna Gora).

Ako imate pitanje vezano za knjigu ili želite podijeliti svoje mišljenje, možete mi pisati na: merima@unekomdrugomzivotu.

Recenzija: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? – Federico Moccia

Recenzija: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? – Federico Moccia

Knjigu “Izvini, ali ti si moja ljubav” i nastavak “Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?” sam čitala u srednjoj školi, što je poprilično davno. Obzirom da sam dobila dvije radosne vijesti: prijateljice su mi javile da su ih momci zaprosili, ponovo sam se sjetila knjige: “Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene” i odlučila da napišem recenziju za nju.

Većina mojih pratioca na instagramu su mlađe osobe koje tek čitaju mnoge serijale koji su obilježili moju srednju školu i početak fakulteta, poput: Harry Potter, Igre gladi, Različita, pa i knjige Fecerica Moccie. Iako u posljednje vrijeme čitam stručne knjige o kojima ću vam nekada pisati, smatram da ne bih trebala zaboraviti preporučiti knjige koje su mi bile toliko drage u tinejdžerskim danima.

Izvini, ali ti si moja ljubav

Da bih predstavila drugi dio, moram spomenuti dešavanja u prvom. U knjizi: “Izvini, ali ti si moja ljubav” upoznajemo 4 prijateljice koje sebe nazivaju Talasima, (italijanski: Onda – prva slova njihovih imena). Sedamnaestogodišnjakinje, zaljubljene su u život, vesele, šašave, uvijek raspoložene za nove avanture. S druge strane, upoznajemo i 4 čovjeka na pragu srednjih godina koji imaju svoje probleme i ne nalaze se u baš idealnom periodu njihovih života.

Ljubavna priča počinje saobraćajnom nesrećom u kojoj Alex (iz skupine “na pragu srednjih godina”) svojim autom udari mladu Niki koja je vozila skuter. To je bilo dovoljno da se desi ljubav na prvi pogled, ali kod Niki, ne još kod Alexa. 😀 Naravno, kakva bi to bila priča da ne postoji neka prepreka zbog koje ne mogu biti zajedno?! Njih dvoje dijeli ne jedna, nego dvije decenije . Osim razlike u godinama, dijele ih i različita životna iskustva, odnosno Alex ih je imao i previše i veoma je oprezan u životu, a Niki je tek na početku svog života, beskrajno je optimistična i vjeruje u ljubav.

Osim interesantne priče između Niki i Alexa, uvučeni smo u živote njihovih prijatelja. Da li ljubav može biti dovoljna da prevaziđe prepreku zvanu “20 godina razlike”? Sigurno da može, barem u ovom slučaju, obzirom da je izašao nastavak. Preporučujem da pregledate i film koji na Yotube-u možete pronaći i s našim prijevodom: LINK.

Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Da li ljubav može potrajati zauvijek? Već 3 godine, Niki i Alex su u sretnoj vezi, zaljubljeniji nego ikada. Alexa okupiraju poslovne obaveze, Niki je upisala književnost i ima svojih fakultetskih obaveza, ali i dalje se vole kao prvog dana, ako ne i više. U ovoj knjizi možemo pročitati razne sumnje i dvojbe, da li je ljubav dovoljna?! Bez obzira na sumnje, Alex odluči da zaprosi Niki, a stvari se komplikuju kada se u njihovim životima pojave mlada i atraktivna asistentica koja počne raditi sa Alexom, ali i Gvido, Nikin kolega s fakulteta koji je veoma zainteresovan za druženje s njom.

Kako se izboriti sa svim tim preprekama, pročitat ćete u knjizi. Postavljeno je mnogo pitanja, ali je LJUBAV uvijek odgovor!

U srednjoj školi sam mislila da će me suđeni zaprositi ovom knjigom, umjesto prstenom (obzirom na specifični naziv). Volim knjige Federicca Moccie, a ukoliko niste pročitali sve… pa, šta čekate? 🙂

Gdje kupiti knjigu?

Izdavač je Čarobna knjiga.

Ako ste iz BiH: Web shop Knjiga.ba – LINK (18 KM)

Ako ste iz Srbije: Web shop Čarobna knjiga – LINK i Delfi.rs – LINK

Ako ste iz Hrvatske: Nisam uspjela pronaći online knjižaru koja ima knjigu u ponudi. Ako neko sazna, javite, pa ćemo dodati i tu informaciju.

Do narednog čitanja… 🙂

Prag – grad mojih snova

Prag – grad mojih snova

Prag me iznenadio. Oduševio. Osvojio. Fascinirao. Totalno sam se zaljubila u taj grad, sasvim neočekivano, kako to inače i bude. Prije tačno 2 godine, moje prijateljice i ja smo po prvi put posjetile Prag (toplo preporučujem početak maja za posjetu Pragu jer je u to vrijeme grad pun cvijeća, behara, a u zraku miriše proljeće).

Putovale samo sa Studentskim pohodima (agencija za studente i mlade ljude koja omogućava putovanja po veoma pristupačnim cijenama). Nakon duge vožnje autobusom, stigle smo na odredište. Odmah smo počele sa istraživanjem.

Karlov most i Kuća koja pleše

U samom centru grada se nalaze dvije atraktivne lokacije – Karlov most i Kuća koja pleše. Zanimljivi naziv ovog drugog je poistekao iz samog dizajna koji podsjeća na par koji pleše. Trenutno služi kao poslovna zgrada i u njoj se nalazi nekoliko multinacionalnih kompanija. A baš bi bilo dobro da je cijela zgrada plesni studio, zar ne? 😀

Karlova ulica

Negdje sam pročitala uzrečicu: “Ko nije prošetao Karlovom ulicom i Karlovim mostom – taj nije bio u Pragu!” Kada pređete preko Karlovog mosta doći ćete u Karlovu ulicu punu turističkih atrakcija. Meni se lično najviše svidjela atrakcija zvana TRDELNIK – najpopularnija poslastica u Pragu (da, toliko volim slatko). Trdelnik nije svugdje isti, predlažem Good Food, mi smo bile oduševljene – najbolje je da vam prvi okus te poslastice bude onaj najbolji. 🙂 Ulica je puna ljudi (svakako ne sada u periodu korone), puna neke pozitivne atmosfere. Baš mi se svidjela – a možda je i do trdelnika.

Petrino brdo i Petrin toranj

Omiljeno izletište stanovnika Praga je definitivno Petrino brdo (tako smo čule). Na samom vrhu brda se nalazi Petrin toranj koja je replika Ajfelovog tornja (kojom baš i nisam bila oduševljena, ne bih nikada namjenski otišla zbog tornja – ali zbog brda definitivno da). Sa ovog vidikovca se pruža nevjerovatan pogled na Prag. Pješke smo se spuštale i usput nailazile na još krasnih lokacija koje vrijede pažnje.

Muzej Franza Kafke

Vjerovatno ste i vi u srednjoj školi čitali barem Proces, ako ne i druga Kafkina djela. Volim obilaziti muzeje, a radovala sam se posjetiti i ovaj. Interesantno je spomenuti da se muzej zapravo nalazi u kući u kojoj se Kafka rodio i provodio svoje dane kao mlad momak. U muzeju su prikazani njegovi rukopisi, crteži, ali i kroz razne natpise o njegovom životu možemo steći bolji uvid ko je zapravio bio Franz Kafka, ne samo kao pisac, nego kao čovjek. Dugo smo lutale muzejom, iščitavale svaki natpis i gledale svaki dio, a kada smo izašle iz muzeja spustile smo se ispod kuće u kojoj se muzej nalazi i došli do mjesta na kojem se pruža divan pogled prema Karlovom mostu.

Krstarenje Vltavom

Ne znam da li sam bila i u jednom gradu u kojem ima opcija krstarenja, a da to nisam iskoristila. Naravno, svaki put zaboravim da se trebam dobro utopliti, tako da se svaki put i dobro smrznem. Ni ovaj put nije bila iznimka. 😀 Prag je jednako divan i danju i noću. Preporučujem svima da odu na krstarenje i dožive drugačiju perspektivu grada.

Zid Johna Lennona

John Lennon je osnivač Beatlesa – mogu slobodno reći najpopularnije grupe svih vremena (ali eto, neka bude: jedne od najpopularnijih…) Upucan je ispred svoje zgrade kada se vraćao kući sa suprugom Yoko Ono. Ironija je što je njega upucao čovjek kojem je ranije tog dana dao autogram. Čak je i zabilježena ta slika, a njegov ubica i dan danas služi kaznu.

Tokom 1980-ih i 90-ih godina, postao je simbol za češke protestante koji su se borili protiv vlade. Pisali su na ovaj zid stihove njegovih pjesama i druge političke slogane koje je policija redovno farbala kako bi prikrila natpise. Uprkos mnogim premazima boje, nikada ga nisu uspjeli održati čistim, tako da je zid postao političko središte mladih pobunjenika. I dan danas je pun natpisa i predstavlja podsjetnik na prošlost.

Muzej optičkih iluzija

Nisam imala spisak lokacija za posjetiti – složila sam se sa svim što su moje drugarice predložile iz prostog razloga jer je svaki dio Praga toliko divan da mi je bilo svejedno gdje ćemo. Međutim, vozeći se tramvajem od hotela do grada nekoliko puta, zapazila sam Muzej optičkih iluzija u kojem nikada nisam bila. Ne mislim naravno samo na Prag, već općenito – do tog dana nisam bila ni u jednom muzeju optičkih iluzija. Bilo nam je predobro, preinteresantno i svakom bih preporučila posjetiti. Dance Room mi je najdraži dio i da nismo morale ići, mogla bih tu ostati danima.

Katedrala Svetog Vida

Predivno arhitektonsko izdanje katedrale je privuklo našu pažnju dok smo se vraćale s neke skroz desete lokacije. Vjerovatno bi vam arhitekti mogli napisati više informacija o zdanju, ali ja vam mogu reći da je predivno građena. Primjer je gotičke arhitekture i najvažnija i najveća crkva u Češkoj.

Muzej voštanih figura Madame Tusauds

Madame Tussauds je svjetski poznati brend i najpopularniji muzej voštanih figura. Muzej istoimenog brenda u Pragu nije baš najbolje ocijenjen na TripAdvisoru, ali mi smo otišle bez obzira na to. Bilo je odličnih figura, ali i onih koje ne liče na likove koje bi trebale predstavljati. Nama je bilo dobro, popila sam kafu s Clooneyem i to je dovoljno (naravno, nit ja pijem kafu, niti je to stvarno Clooney). Na slici možete vidjeti repliku John Travolte.

Izgubite se lutajući

Na jednu od najljepših lokacija smo došle sasvim slučajno. Ušle u tramvaj, izašle na nepoznatoj stanici, ušle u autobus, izašle na nepoznatoj stanici. Možda bi to nekome bilo prerizično, ali ja zaista volim spontanost u putovanjima. Kada se prisjetim svih gradova koje sam obišla do sad, zaključujem da su mi u sjećanju ostala najljepša putovanja kada nisam imala striktno određen plan “Šta posjetiti”. Najbolje je u svakom danu ostaviti dovoljn prostora da spontano možemo naići na neke super destinacije ili da istražimo pravi duh grada. Naravno, ovaj put smo imale sreće, došle smo u jedan divan park, a nakon toga i do ove lokacije s koje se pruža fenomenalan pogled na Katedralu Sv. Vida.

Zaključak

Kada se “smiri” situacija oko korone, Prag će mi definitivno biti jedna od prvih destinacija za posjetiti ponovo. Taj grad je toliko divan da je nemoguće ne naići na atrakcije i divne parkove, čak iako vam nisu na listi. U mnogim dijelovima grada se nalazi zelenilo, predivni parkovi puni cvijeća i klupa za odmaranje. Zaista nisam očekivala da će mi putovanje u Prag ostati u sjećanju kao najljepše putovanje – nisam imala takvu percepciju grada, ali istinski volim kada se pozitivno iznenadim. 🙂

Ako i vi planirate gdje biste mogli ići kada se granice otvore, predlažem da uvrstite Prag na vrh vaše liste.

Do narednog čitanja…. 🙂

Recenzija: Ženski razgovori – Dušan Radović

Recenzija: Ženski razgovori – Dušan Radović

Ženske razgovore sam prvi put čitala 2011. godine kada sam se pripremala za prijemni ispit na Akademiji scenskih umjetnosti. Na kraju ipak nisam izabrala monologe iz knjige Dušana Radovića, ali su mi se veoma dopali.

Kada sam prvi put čitala knjigu, nisam dublje shvatala značenje napisanih riječi, knjiga mi je bila smiješna. Prije nekoliko mjeseci sam je kupila i ponovo pročitala… sada su mi monolozi osim što su bili smiješni, bili žalosni. Koliko se samo životi žena promijene kada se udaju… Koliko svoj način života prilagode njegovom…koliko strahuju da li će ih muž prevariti, da li će otići… ja to stvarno ne mogu shvatiti. Nadam se da nikad ni neću!

Knjiga Ženski razgovori predstavlja zbirku duhovitih priča iz ugla različitih žena (i muškaraca) o ljubavi, sreći i zajedničkom životu. Autor posmatrajući muški svijet iz ženske perspektive, kroz humor i gorčinu analizira svakodnevni život mnogih bračnih parova. U nastavku navodim nekoliko interesantnih citata iz različitih priča:

O mjerama predostožnosti:

“Ako mene pitate, ja sam za opreznost, za preventivu. Sa muževima se nikad ne zna…. žena mora svakog trenutka da bude spremna na sve. Za svaki slučaj! Zato ja stalno držim u predsoblju spakovan kofer sa mojim stvarima. Ono što mi je najpotrebnije, to držim u koferu. I moj muž to zna. Ako se nešto dogodi, ako me izda ili iznevjeri ja uzimam kofer i odlazim. S vremena na vrijeme promijenim stvari u koferu, operem ih, ispeglam, provjetrim – pa opet u kofer!”

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 16

O revanšu

“Bože moj… Moj muž zna da sam ja uvijek u stanju da mu se revanširam. Dvostruko i trostruko, pa nek’ izvoli. Ako on da gol, ja odmah izjednačim. Jednom sam mu priredila jednu takvu stvar i sad mu više ne pada na pamet da nešto pokušava. Ja mu ne branim. Ja mu to otvoreno kažem: izvoli, slobodan si! Ali znaj da te čeka revanš!”

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 19

O uslovu za sretan brak

“Molim vas, možda se nećete složiti… ali za mene prvi uslov za sretan brak je da žena ne voli svog muža. Prvo to! Zna se kad se vodi ljubav: u školi, u mladosti, dok je žena još devojka. I to je ljubav! To je lijepo i to svaka žena treba da prođe: dvije, tri ljubavi, malo flerta, igranke i to… Ali brak, izvinite! Mnoge žene griješe što miješaju brak i ljubav. To su dvije stvari. To ja nikad ne bih miješala, ljubav je ljubav, a brak je brak. Ako neka žena traži ljubav neka slobodno bude sigurna da je u braku neće naći. To sigurno!”

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 22

O kiksevima

“Prvo, da sam ja muškarac, meni nikad ne bi mogao da se desi takav kiks. Izvinite, zaboraviti karte u džepu, to je čist kiks! I, da sam ja muškarac, bio bih bar toliko fer da ne pravim takve kikseve. Ima muževa koji o tome vode računa i kojima se takav kiks ne može dogoditi. “

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 31

O ludovanju

“Molim vas, sjetite se! Kad smo najviše ludovale za muškarcima? Kad smo imale po 16 i 18 godina! I šta to znači? To znači onda kad još ništa nismo znale! U tome je stvar! 

Žene su žrtve ljubavi iz čistog neznanja! Tako je to! O muškarcima najljepše misle one devojke i žene koje koje ih ne poznaju! Koje nisu imale sa njima nikakva posla!”

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 36

O zdravom razumu

“Jao, ja se samo pitam – da li oni zaslužuju ovoliku našu pažnju i brigu? Nekad pomislim da mi žene nismo normalne, časna riječ! Prvo poludimo dok ih ne nađemo… pa kad ih nađemo, onda nas čeka još jedno ludilo: kako da ih sačuvamo? Eto… I u tome prođe cijeli naš život! Grozno!”

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 144

O povratku

Ja ne mogu tako… Pitala sam ga lijepo da mi objasni zašto me ostavlja? I on nije umio da mi objasni. E pa, molim, u redu… Samo nemoj više da se vraćaš i da nešto izvodiš… To ne dolazi u obzir! I sad, kad sam ja našla drugog, on sad nešto pokušava… kao, da l’ bi mogao da se vrati! E, pa izvini, to nije način! To nije fer s tvoje strane, ni prema meni, ni prema tom čovjeku! To se njega ne tiče! On ima svoj cilj. Sviđam mu se i sigurno nije lud da me ispusti.”

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 182

Da danas biram monolog za prijemni iz ove knjige, vjerovatno bih izabrala ovu priču:

Svakog dana, odlaze zauvijek

Ah, ta njihova ostavljanja…! Bože moj, kako je to dirljivo, KAKO JE TO DIRLJIVO! Prvo vas dugo ucjenjuju, godinama vam prijete kako će vas ostaviti! Zauvijek! Bez povratka! Nikad više!

Ne dozvoljavaju vam čak ni da ih molite! Ne, oni će jednom zaista otići, i to zauvijek! Pa pamet u glavu, ako ne želite da vam stigne ta kazna i nesreća.

Ali, prije nego što ZAUVIJEK odu… oni odlaze po jednom… svakog dana.

Zbog vrele supe! Zbog neispeglanih pantalona… Zbog djece koja plaču…ONI ĆE POLUDJETI U TOJ KUĆI!

Uvijek zbog nečega! I da ne bi poludjeli – ustaju, oblače se treskaju vratima i odlaze. Zatim se još jednom vrate da vas uvrijede, i još jednom, i još jače, tresnu vratima.

Da, zatim se kasno vrate, prespavaju i to ih prođe. Pa ih negdje predvečer opet uhvati… ONI ĆE POLUDJETI – SHVATITE – ONI ĆE POLUDJETI – jer ste presolili jelo, jer nema šibica u kući, jer ne može da nađe dugmad za košulju… i opet odlazi, opet treska vratima i prijeti da će jednom zauvijek otići!

Pa dobro – dosta nam je tih prijetnji i obećanja – NEK’ ODU VEĆ JEDNOM! Zauvijek! Zauvijek! Nek’ odu, neka nas već jednom ostave na miru! Umorne smo već od toga. Nemojte vikati, nemojte prijetiti, nemojte treskati vratima… IDITE! Ostavite nas već jednom! Da i to vidimo! Možda ćemo preživjeti, šta znate? Nemojte imati sažaljenja! Ostavite nas – ZAUVIJEK – pa kako nam bude!

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 168

Suma sumarum, nisam nešto naročito oduševljena, ali interesantna knjiga za pročitati. Jedna prijateljica mi je rekla “piši recenzije na način na koji si napisala knjigu Becoming, Michelle Obama (LINK) – ta joj se najviše svidjela. Da bi se to desilo, knjiga me zaista mora oduševiti kao ta, do sada se to oduševljenje nije ponovilo. Nadam se da će uskoro (imam neke super knjige na listi koje će uskoro doći na red). 🙂

Izdavač knjige je Laguna, a možete je kupiti na njihovom web shopu: LINK.

Do narednog čitanja 🙂

Ono što sasvim sigurno znam – Oprah Winfrey

Ono što sasvim sigurno znam – Oprah Winfrey

Moram priznati, nisam često gledala The Oprah Winfrey Show, vjerovatno jer je posljednja epizoda bila nekoliko mjeseci poslije mog osamnaestog rođendana – a mene su u tim godinama zanimale druge emisije i druge teme. Međutim, to me definitivno nije spriječilo da saznam više o toj uspješnoj ženi i odlučim da li mi se njena priča dopada ili ne.

Osim što je nekoliko decenija stvarala historiju svojom legendarnom emisijom, pokrenula je svoju televizijsku mrežu i časopis O. Sve što je u životu doživjela je nastojala prenijeti čitaocima u kolumni pod nazivom: “Ono što sasvim sigurno znam.” U istoimenoj knjizi su predstavljene njene misli, mudrosti i otkrića do kojih je dolazila tokom svog života.

Oprah je mnogo napredovala u svom životu, i ne mislim samo u profesionalnom smislu. Naučila je maksimalno uživati u svakom trenutku, iskoristiti svaki dan za postizanje poptunog zadovoljstva i osjećaja sreće,

“Ozbiljno shvatam sve ono što mi pruža zadovoljstvo. Kad radim, vrijedno radim; kad se odmaram, odmaram se sa uživanjem. Vjerujem u jin i jang života. Nije potrebno mnogo da bih bila sretna jer mi ono što radim najvećim dijelom donosi radost.”

Ono što sasvim sigurno znam – Oprah Winfrey, str. 11

Cijeli život je željela da bude voljena, imala je strah da li će se dopasti ljudima ili neće. U jednom periodu svog života je odlučila da više neće živjeti tako, da mora biti svjesna da zaslužuje ljubav i prije svega, pružiti je sama sebi.

“Da, zaslužili ste tu ljubav, ali na vama je izbor da li ćete je podariti sami sebi i krenuti naprijed. Prestanite da čekate da vam muž kaže: “Cijenim te”, da vam djeca kažu kako ste divna majka, da vas neki muškarac odvede za ruku i oženi se vama, ili da vas najbolja drugarica uvjeri da ste dobri, lijepi, vrijedni… Pogledajte unutra – ljubav počinje od vas.”

Ono što sasvim sigurno znam – Oprah Winfrey, str. 46

Svako je sposoban dostići svoj maksimalni potencijal ako se oslobodi okova društva i njihovog mišljenja o tome za šta smo sposobni, a za šta nismo.

“Dostizanje sopstvenog potencijala nije samo ideja. To je krajnji cilj. Čuda za koja smo sposobni nemaju nikakve veze s ljudskim mjerama, sa spiskovima o tome šta je moderno, a šta nije, ko je popularan, a ko je stara vijest. Pričam o pravoj stvari: čiji si život dirnuo? Koga si volio i ko ti je uzvratio ljubav”

Ono što sasvim sigurno znam – Oprah Winfrey, str. 165

Šta Oprah sasvim sigurno zna?

“Ono što sasvim sigurno znam jeste da sve što mislim, sve što govorim, sve što radim – to će mi se i vratiti. Isto važi i za tebe.”

Ono što sasvim sigurno znam – Oprah Winfrey, str. 167

Dok sam čitala knjigu imala sam osjećaj da čitam časopis – što nije ni čudno obzirom da je skup članaka predstavljen u knjizi. Nije me nešto naročito fascinirala u smislu da sam zbog nje druga osoba, ali lijepa je za pročitati u nekoj opuštenoj varijanti.

Izdavač knjige je Publik praktikum, možete je kupiti na stranici Harmonija knjige: LINK

Do narednog čitanja. 🙂

Recenzija: Ljubav puna mržnje – Sally Thorne

Recenzija: Ljubav puna mržnje – Sally Thorne

Pozitivno sam se iznenadila kada sam počela čitati ovu knjigu. Od samog početka sam se smiješila – a nekada nam je baš to potrebno.

Glavni likovi Lucy i Joshua rade u istoj izdavačkoj kući. Počeli su raditi zajedno kada su se dvije izdavačke kuće odlučile udružiti zbog loše situacije na tržištu. Ne samo da su prisiljeni raditi zajedno, nego svakodnevno moraju sjediti jedno preko puta drugoga na samo nekoliko metara udaljenosti. Lucy je ljubazna, nastoji svima pomoći i svi znaju da će im ona izaći u susret ako imaju neki problem. S druge strane, Josh nije takav – njega se ljudi plaše i znaju da na njega ne mogu računati.

Njena šarena odjeća i razdraganost zbunjuju Joshuu, a njegov sedmični raspored nošenja košulja Lucy nervira. Danas je srijeda, dan bež košulje. Tako različiti, a tako prisiljeni živjeti s tim različitostima.

Iako se svakodnevno odvijaju mini drame koje službi za ljudske resurse zadaju velike glavobolje (obzirom da oboje jedva čekaju priliku da se žale jedno na drugo), prava drama počinje tek kada se otvori nova pozicija za koju su oboje zainteresovani. Jedna mala laž je pokrenula lavinu dešavanja koja su završila onako kako Lucy nikada ne bi očekivala, ali onako kako je Josh priželjkivao. Lucy voli izdavaštvo, to joj je oduvijek bio san. Joshua voli napredovanje na ljestvici i finansijske rezultate, zbog toga je odustao od porodičnog sna da nastavi očevim stopama i završi medicinu. Ko će pobijediti? Na vama je da saznate 🙂

“Imam jednu teoriju. Kad mrziš nekog, osjećaj je jezivo sličan kao kad si zaljubljen u njega. Imala sam vremena napretek da poredim ljubav i mržnju, i evo mojih zapažanja.

Ljubav i mržnja su tjelesne prirode. Kad pomisliš na tu osobu, stegne ti se u stomaku. Srce u grudima ti žestoko lupa i zažari se, gotovo da se vidi kroz meso i odjeću. Izgubiš i san i apetit. Pri svakoj interakciji adrenalin u krvi ti opasno skoči, pa ti dođe il’ da napadneš il’ da bježiš. Jedva da imaš ikakvu kontrolu nad svojim tijelom. Potpuno si obuzet i to te prestravljuje.

Ljubav i mržnja su lice i naličje iste igre – i ti moraš da pobijediš. Zašto? Zbog srca i ega. Vjerujte mi. Ako ko zna, to sam ja.”

Ljubav puna mržnje – Sally Thorne, str. 7

Definitivno pravo uživanje od prve do posljednje stranice, veoma zabavna knjiga lagana za čitanje.

Knjigu sam kupila u Knjižari Kultura u Sarajevu, možete je kupiti na stranici izdavača Laguna: LINK (Cijena 16,50 KM ili 899 dinara)

Do narednog čitanja 🙂