Blog

Recenzija: Umjetnost pobjede – Phil Knight

Recenzija: Umjetnost pobjede – Phil Knight

Volim čitati knjige o uspješnim ljudima. Volim pratiti njihov put od običnog učenika, običnog studenta ili mladog čovjeka/žene pa do vrhunca njihove karijere. I pada. Uvijek dođe i do toga… i ponovnog uspona i mijenjanja svijeta. Volim čitati o Ludim Idejama jer se uvijek nadam da će i moja Luda Ideja jednom promijeniti svijet.

Lagunino izdanje o poslovnom putu tvorca popularnog brenda sportske obuće i odjeće Najki (Nike) je duži period na mojoj wish listi. Kupila sam je sebi za rođendan, kao i još nekoliko odličnih knjiga o kojima ću vam pisati u narednom periodu.

Knjiga je podijeljena u dva dijela, a prvi zauzima najveći dio – tako uvijek bude sa borbom i usponom… dugo traje sa mnogo dešavanja.

Prvi dio

O Ludim Idejama

Jeste li ikada upoznali nekoga (ili ste i vi sami jedan/na od tih ljudi) koji imaju neku ludu ideju za koju misle da će promijeniti sredinu u kojoj žive ili čak cijeli svijet? Nadam se da jeste, ako niste, proširite malo krug ljudi s kojima se družite. 🙂

“Ono što je ostalo, međutim, to je ova utješna neporecivost, ova usidrena istina koja se nikad neće izgubiti. U dvadesetčetvrtoj godini života imao sam Ludu Ideju, i nekako, uprkos glavoboljama zbog egzistencijalnih nemira, strahova u vezi sa budućnošću, i sumnji u sebe, poput svih mladih momaka i djevojaka, zaključio sam da je svijet sazdan od ludih ideja. Historija je dugi niz ludih ideja. Stvari koje sam najviše volio, knjige, sport, demokratija, slobodno preduzetništvo – počele su kao lude ideje.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 14

Osnivač Najkija je imao Ludu Ideju. Želio je trkačima obezbijediti bolju opremu za trčanje. Nisam napisala: “Želio je da prodaje tene za trčanje” jer je prodaju mrzio… ali je trčanje volio. 🙂 Mogu reći da je to i živio i smatrao je da bi se na tržištu trebale pojaviti tene za trčanje koje bi dodatno unaprijedile život svih trkača i pomogle im da budu što bolji i imaju bolje rezultate. Imao je sreću da je njegovu Ludu Ideju prihvatio njegov trener Bouerman. Njegov mentor, prijatelj istinski zaljubljenik u inovacije koji je definitivno promijenio cijeli svijet sportske obuće.

“Vidiš, ovdje je potrebno trčati iz sve snage samo da bi se ostalo u mjestu. Ako želiš stići negdje, moraćeš da trčiš najmanje duplo brže.”

Louis Kerol, Alisa u svijetu s one strane ogledala

Phil je bio svjestan situacije. Ako ostanete na istom mjestu, ne samo da ne pobjeđujete, već ćete biti u ogromnom zaostatku. Zbog toga je odlučio trčati, što je dalje moguće i što je brže moguće. Zaputio se na put oko svijeta sa svojim prijateljem, a finalno odredište je bio Japan i fabrika obuće.

“Vrati se kući, slabašni unutrašnji glas mi se javio. Nađi normalan posao. Budi normalan, običan čovjek. A onda sam čuo još jedan glas, jednako saosjećajan. Ne vraćaj se kući. Nastavi. Nemoj da staješ.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 30

Njegov prijatelj nikad nije ni došao do Japana, upoznao je djevojku, zaljubio se i ostao u jednom gradu. Phil nije baš bio osoba koja bi nastavila putovanje sama, ali u tome je čar. Nije odustao! To bi bilo najjednostavnije učiniti… ali Najki je samo jedan od dokaza šta se postiže odlukom da idemo težim putem i stremimo ka tome da ovaj svijet učinimo boljim mjestom.

“Na povratku u Portland bio sam zbunjen svojim iznenadnim uspjehom. Nisam bio u stanju da prodajem enciklopedije, i prezirao sam taj posao. Bio sam malo bolji u prodaji zajedničih fondova, ali to me nimalo nije pokretalo ni uzbuđivalo, osjećao sam se mrtvo. Zašto je onda prodaja obuće bila toliko drugačija? Zato, shvatio sam, što nisam prodavao. Vjerovao sam u trčanje. Vjerovao sam da će svijet postati bolje mjesto ako ljudi svakog dana izađu napolje i istrče nekoliko kilometara, i vjerovao sam da su patike koje sam ja nudio bolje za trčanje. Ljudi su, osjetivši moju uvjerenost, htjeli da dobiju dio te vjere.

Vjera, zaključio sam. Vjera je neodoljiva.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 73

Kada se vratio kući, počeo je obilaziti susrete trkača i prodavati im Tajger patike (da, to još uvijek nisu bile patike Nike, prodavao je patike koje se proizvode u Japanu pod brendom fabrike). Iznenadio se rezultatima, obzirom da nije imao puno uspjeha s prodajom enciklopedija, njegovim prvim poslom, ali ni prodajom zajedničkih fondova, razmišljao je zašto mu sada prodaja ide dobro. Vjera – ona je ključna. Vjerovao je u to što prodaje, vjerovao je da će ljudima biti bolje zbog onoga što im on nudi.

Naziv brenda

Imali su mnogo problema sa fabrikom koja je proizvodila Tajger patike, a kada su napokon odlučili da proizvode sportsku obuću pod svojim brendom i pronašli fabrike koje to mogu izvesti, nisu mogli donijeti odluku o nazivu. Falcon? Dimension Six? Kako bi današnji svijet izgledao da je odabran jedan od tih naziva. Da li bi se išta promijenilo? Naziv Nike je došao u snu noć prije donošenja finalne odluke prvom i po mom mišljenju najlojalnijem uposleniku ovog velikog poslovnog giganta:

“Glava mi je pucala. Sva imena su se stopila u bućkuriš od kojeg je mozak utrnuo. Falkonbengaldimenšnsiks.

“Imamo… još jedan prijedlog”, rekao je Vudel.

“Od koga?”

“Džonson je jutros javio telefonom”, rekao je, “Novo ime javilo mu se sinoć u snu.”

Zakolutao sam očima. “U snu?”

“Nije se šalio. Bio je ozbiljan.”

“On je uvijek ozbiljan.”

“Rekao je da se upravio u krevetu usred noći pred njim se pojavilo ime”, rekao je Vudel.

“Koje ime?”, upitao sam pripremivši se.

“Najki”

“Ha?”

“Najki”

“Kako se to piše, reci mi slovo po slovo.”

“N-I-K-E”, sricao je Vudel.

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 222/223

Jeff Johnson mi je fascinantna ličnost. U svakoj knjizi o uspješnim kompanijama koju pročitam uvijek pronađem razlog da zaključim da se budućnost kompanije može procijeniti na osnovu lojalnošću njenih zaposlenika. Nike je imao fenomenalne ljude od samog početka, bili su posvećeni u svim situacijama – od najmanje reklamacije pa do najvećeg problema sa carinom i duga od 25 miliona dolara. Bili su iskreni, uporni, voljeli su ono što rade. To su ljudi uvijek prepoznali i u skladu s tim ih i nagrađivali.

“Džonson se vratio za štand češkajući se po glavi. “Iskrenost”, rekao je. “Ko bi rekao da će to presuditi.””

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 244

“Bez obzira na to o kom sportu je riječ – bez obzira na to o kojoj vrsti pregnuća je riječ – potpuna posvećenost osvojiće srca ljudi.

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 253

“Potpuna transparentnost našeg poslovanja jedini je ispravak kurs. I strateški i moralno.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 319

Kraj prvog dijela završava se njihovom borbom sa državom. Ali kao što sam rekla, svi problemi su rješivi uz ljude koji su spremni posvetiti svoj život njihovom rješavanju. Čak i ako u momentima mislite da ne znate ništa i da nema izlaza, mnogo je lakše kada oko sebe imate ljude koji će vas podsjetiti ne na ono što ne možete, već na ono što možete. Tako je bilo i u ovom slučaju.

“Da sam samo bio bolji u prodaji enciklopedija, pomislio sam. Sve bi bilo drugačije.

Pokušao sam da provedem sebe kroz standardna pitanja katehizma.

Šta znaš? Šta možeš da spoznaš?

Ali nisam znao ništa. Sjedio sam u svojoj fotelji i došlo mi je da viknem: Ne znam ništa!

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 317

Drugi dio

Velika konkurencija nije uspjela pobijediti Nike. Pokušavali su, ali bezuspiješno. Phil i njegov tim su napravili revoluciju u svijetu sporta, trčanja i sportske opreme. Učinili su živote boljima milionima ljudi, a po tome se i prepoznaje odličan preduzetnik – po odličnom proizvodu koji ne samo da donosi kompaniji zaradu, već i mijenja svijet.

“Pri je bio najpoznatiji po izjavi: “Mogu da me pobijede, ali moraće mnogo znoja da proliju.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 331

Ako niste sigurni u kojem pravcu ići, jedna pouka za kraj:

Rekao bih im da pritisnu pauzu, da dobro razmisle na šta će da potroše svoje vrijeme, i s kim žele da provedu narednih četrdeset godina. Rekao bih mladim ljudima da se ne zadovolje time što će naći posao, profesiju, pa čak i karijeru. Tražite životni poziv. Čak i ako ne znate šta bi to za vas moglo da bude, tražite ga. Ako slijedite svoj poziv, umor će se lakše podnositi, razočarenja će biti podsticaj, a zadovoljstva neuporediva.

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 453

Umjetnost pobjede

Knjigu Umjetnost pobjede u izdanju izdavačke kuće Laguna možete kupiti u Knjižarama Kultura ili direktno na stranici Lagune: LINK (25,20 KM, 1399 dinara ili 11.80 eura).

“Zamisli ti to, čudio sam se. Najjednostavniji način da otkriješ šta osjećaš prema nekome je rastanak.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 161

Do narednog čitanja…

vaša: unekomdrugomživotu 🙂

Recenzija: Uhvati Zeca – Lana Bastašić

Recenzija: Uhvati Zeca – Lana Bastašić

Moram priznati, dugo sam razmišljala kako napisati recenziju knjige “Uhvati zeca” autorice Lane Bastašić. Tokom čitanja, razmišljala sam koliko je kvalitetno napisana i da li bih ja uopće ljudima mogla predstaviti izvrsnost ove knjige obzirom da nisam književni kritičar. Pokušat ću vam predstaviti zašto biste je trebali pročitati.

Na našoj divnoj balkanskoj bookstagram zajednici (na Instagramu) sam primijetila čestitke upućeni književnici Lani Bastašić povodom osvojene nagrade Evropske unije za književnost 2020. godine. Iznenadila sam se kad sam vidjela da je izdavač knjige Buybook, a da je ja nisam pročitala. Naručila sam knjigu za rođendan i nestrpljivo iščekivala.

Knjiga o ženskom prijateljstvu

“Imaš nekoga i onda ga nemaš. I to je otprilike cijela priča.”

Uhvati zeca – Lana Bastašić, str. 7

Ne pamtim kada sam posljednji put pročitala knjigu o ženskom prijateljstvu. Ne zato što ne želim da ih čitam, već zato što ih nije mnogo ni napisano, posebno na našim prostorima. U opisu knjige sam vidjela da se radi o priči dvije (bivše) najbolje prijateljice, Sare i Lejle, ali definitivno nisam očekivala ono što me dočekalo.

Ovo je knjiga o ženskom prijateljstvu.

Ovo nije knjiga samo o ženskom prijateljstvu.

Ovo je knjiga o novom početku.

Da li je prethodni ikada završen?

Odrastanje u BiH 90-ih godina

Autorica je dio svog života provela u Banja Luci. U knjizi je predstavljeno odrastanje Sare i Lejle u tom predivnom gradu, njihove dogodovštine, druženja, ali i onaj gorki dio djetinjstva svakog djeteta koje je odrastalo 90-ih godina u Bosni i Hercegovini.

Lejla mora postati Lela. Da li će ikada ponovo pronaći j u sebi?

Sara ostaje Sara. Ostaje, u Banja Luci, iako odlazi u Dablin i pije espreso.

Armin ne ostaje. Ni ne odlazi.

Sadašnjost

Knjiga počinje jednim pozivom. Rekla bih molbom, ali ne, Lejla nikoga ne moli ni za šta. Ona očekuje bez pogovora da se Sara istog momenta spremi i dođe u Mostar. Čak iako se nisu čule ni vidjele 12 godina, a posljednji susret je završio ne tako divnim riječima.

Sara ima Majkla, ali nema zavjese. Ni Lejlu.

Da li Lejlu opće možeš imati?

Lejla ima motorolu. Ne zato što želi, već zato što mora.

Bosna

Da li znate da je u Bosni mrak čak i u 15:00 sati?

Je li to mrak u Bosni, ili mrak u Sari koji se aktivira kada god pređe granicu?

Vjerovatno zato i izbjegava da dolazi.

Sjeti se slova r na Sarinim vratima.

Rijeke. Plakata. Vrapca.

Ljeta. Posljednjeg zajedničkog odmora. Duge plave blajhane kose.

Zeca.

Sara je pobjegla iz Bosne, ali nisam sigurna da je Bosna ikada otišla iz nje.

Mora u Beč.

On je tamo.

Armin.

“Sjela sam u lokal prekoputa restorana u kojem je radila i naručila kafu. Na površini mog prekrštenog jezika skupljala su se zrna oporog taloga. Bila sam zaboravila ukus naše kafe, bosanske kafe, turske kafe, domaće kafe – kako god da su je zvali, ukus joj je bio isti. U Dablinu sam pila dupli espreso, između mene i zrna postojala je distanca, čitava mašinerija kojoj je cilj bio ubiti uspomenu na zemlju iz koje je kafa izrasla. Poznavala sam bariste, sa zidova pomodnih kafeterija visile su njihove sepija diplome otkucane skupim, dizajnerskim fontovima, sve kako bi se mom tobož prefinjenom nepcu preveo divljački jezik sirove kafe. Ali taj me je findžan u Mostaru dočekao kao ponosna pralja svoju raspuštenu ćerku što se vraća kući s igranke: posjetio me odakle sam i gdje mi je mjesto. To je bila kafa, a ne tek skupocjena razglednica iz Kolumbije.”

Uhvati Zeca – Lana Bastašić, str. 53/54

“Dešavalo mi se, tokom mojih evropskih putešestvija (kako će ih Lejla kasnije podrugljivo prekrstiti) da u ćošku nekog prodajnog centra, ili uz šipku podzemne željeznice, čujem našu riječ. “Možda”, rekao bi neki stranac, gledajući u raširenu mapu, “jesi li siguran?”, ili nešto slično. Ja bih se, u tim trenucima neugodne prepoznatljivosti, sakrila iza svog glomaznog telefona ili dnevnih novina u strahu da će me taj neki naš čovjek otkriti. Bude li samo bacio pogled na moje lice znaće da sam ga razumjela, obratiće mi se, napraviće od mene našu ženu, tamo – pred svima.

Uhvati Zeca – Lana Bastašić, str. 54

Završetak

Uhvati zeca ne završava. Ona nastavlja i ostaje u nama zauvijek.

samo sam htjela

da počnemo ispočetka

Uhvati Zeca – Lana Bastašić

Knjiga me rasula u milion molekula. Ali nisam plakala.

Zbog zeca koji ne može biti življi.

Iskrena preporuka

Molim vas, pročitajte ovu knjigu. Ne samo jer je osvojila nagradu Evropske unije za književnost, već i što sam je ja pročitala i kažem vam, jednostavno je morate pročitati…

Izdavač knjige za Bosnu i Hercegovinu je Buybook.

Možete je kupiti u njihovim knjižarama ili na web shopu: LINK (19 KM).

Čitaoci iz Hrvatske knjigu mogu kupiti na online shopu Superknjižare: LINK (90 kuna).

Ako živite u Srbiji, potražite knjigu na stranici izdavačke kuće Booka: LINK (trenutno je na akciji za: 594 RSD).

PS. Na slici na laptopu možete vidjeti film Freedom Writers. Ukoliko ga niste gledali, predlažem da obavezno pregledate. Čim sam završila sa čitanjem, on mi je naumpao.

Do narednog čitanja… 🙂

unekomdrugomživotu

Recenzija: Biser koji je slomio školjku – Nadija Hašimi

Recenzija: Biser koji je slomio školjku – Nadija Hašimi

Možete li zamisliti kako bi izgledao vaš život da niste imali mogućnost školovanja? Da ste odrastali u vremenu i društvu u kojem je školovanje bilo namijenjeno samo muškarcima? Kada sam napisala: “u vremenu u kojem je školovanje bilo namijenjeno samo muškarcima” – na koju godinu ste pomislili?

Pretpostavljam da niko od vas nije pomislio na 2007. godinu. Radnja ove knjige je smještena u Kabulu baš te godine i prati priču djevojčice Rahime koja živi sa roditeljima i 5 sestara. One mogu u školu ići samo ponekad, a poželjno je da iz kuće ne izlaze nikako. Njihova porodica ima jedan ogromni problem koji im svima stvara poteškoće – roditelji nemaju sina, a Rahima i njene sestre nemaju brata. Ko će sada ići po kupovinu namirnica? Ko će ići u školu i biti ponos porodice? Sigurno ne Rahima i njene sestre.

Koliko je interesantna Rahimina priča, toliko je interesantna i uporedna priča Šekibe, njene pranane/prabake koja je poslužila kao inspiracija i rješenje problema porodice. Odlučili su Rahimu preimenovati u Rahim i naučiti da se oblači i ponaša kao muškarac, kao što je to nekada davno uradila Šekiba. Iako su razdvojene čitavim stoljećem, imaju slične sudbine. Na kraju krajeva, šta fali, nije prva ni jedna da mora prolaziti kroz to, mislili su njeni roditelji. Čak i dječaci koje su nju i njene sestre vukli za pletenice, sada posmatraju Rahima kao sebi ravnoga i s njim zajedno igraju fudbal i druge igre. Rahima je postala Rahim. Svi su to prihvatili, pa i ona sama.

Šta se desi kada dođe vrijeme za udaju njenih sestara, pa i nje? Kako će Rahim ponovo postati Rahima i da li je to uopće izvodivo, nakon toliko godina života koji se kosi s onim kako bi trebale živjeti djevojčice? Budućnost je neizvjesna, odluke donosi jedna osoba – glava porodice, a ko drugi nego otac, naravno, sam, ne konsultujući svoju suprugu i kćerke. Ko će odlučivati za koga će se one udati i kako će živjeti? Pa neće valjda one, smiješno i za pomisliti! Naravno, on treba da odluči, međutim, neće donijeti odluku sam, naravno da će konsultovati svoju majku. Baš divno! Pratimo priču i Rahime i Šekibe, njihove udaje, udaje sestara, bračni život, život njih kao majki… Kako će one to sve preživjeti (i da li će?)

”Uskoro će biti promjene, sasvim sigurno. Strahujem da mi je trenutno sve izmaklo iz ruku. Vidjećemo kakav nam nasib, kakvu nam sudbinu Bog sprema. Tvoj otac postupa prenagljeno, a pogotovu ne pomaže što mu tvoja nana svašta šapće na uho… Muškarci su nepredvidiva bića, samo Bog zna šta će raditi.”

Nadija Hašimi – Biser koji je slomio školjku – str. 121

Bilo mi je veoma teško čitati ovu knjigu. Toliko je dobra da bi je svaka osoba trebala pročitati, nevezano na spol i godine. Šta su sve žene prolazile u prošlosti – i to ne baš tako dalekoj prošlosti, a što je najgore, šta i dan danas prolaze u mnogim dijelovima svijeta, meni ni dan danas neće biti zamislivo u potpunosti.

Ja sam četvrto dijete u porodici prosvjetnih radnika. Četvrto ŽENSKO dijete. Nas četiri imamo 6 diploma visokoškolskog obrazovanja. Negdje na drugom kraju svijeta živi neka druga Rahima koja ima sestre i nema brata. Možda će morati postati Rahim, a ja ne mogu ništa učiniti da to promijenim. Rahima nije samo prošlost, nego i sadašnjost. Da je Rahima rođena u mojoj porodici, sve bi bilo drugačije.

Biser koji je slomio školjku je fenomenalna knjiga. Na korici piše “Potresna pripovijest o ušutkanim životima”, potvrdit ću da je potresna, ali zaista o životima Rahime i Šakibe morate saznati više! Možete je kupiti na stranici Laguna: LINK za 23,10 KM (BiH), 1199,00 dinara (Srbija) i 10,80 eura (Crna Gora).

Ako imate pitanje vezano za knjigu ili želite podijeliti svoje mišljenje, možete mi pisati na: merima@unekomdrugomzivotu.

Recenzija: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? – Federico Moccia

Recenzija: Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene? – Federico Moccia

Knjigu “Izvini, ali ti si moja ljubav” i nastavak “Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?” sam čitala u srednjoj školi, što je poprilično davno. Obzirom da sam dobila dvije radosne vijesti: prijateljice su mi javile da su ih momci zaprosili, ponovo sam se sjetila knjige: “Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene” i odlučila da napišem recenziju za nju.

Većina mojih pratioca na instagramu su mlađe osobe koje tek čitaju mnoge serijale koji su obilježili moju srednju školu i početak fakulteta, poput: Harry Potter, Igre gladi, Različita, pa i knjige Fecerica Moccie. Iako u posljednje vrijeme čitam stručne knjige o kojima ću vam nekada pisati, smatram da ne bih trebala zaboraviti preporučiti knjige koje su mi bile toliko drage u tinejdžerskim danima.

Izvini, ali ti si moja ljubav

Da bih predstavila drugi dio, moram spomenuti dešavanja u prvom. U knjizi: “Izvini, ali ti si moja ljubav” upoznajemo 4 prijateljice koje sebe nazivaju Talasima, (italijanski: Onda – prva slova njihovih imena). Sedamnaestogodišnjakinje, zaljubljene su u život, vesele, šašave, uvijek raspoložene za nove avanture. S druge strane, upoznajemo i 4 čovjeka na pragu srednjih godina koji imaju svoje probleme i ne nalaze se u baš idealnom periodu njihovih života.

Ljubavna priča počinje saobraćajnom nesrećom u kojoj Alex (iz skupine “na pragu srednjih godina”) svojim autom udari mladu Niki koja je vozila skuter. To je bilo dovoljno da se desi ljubav na prvi pogled, ali kod Niki, ne još kod Alexa. 😀 Naravno, kakva bi to bila priča da ne postoji neka prepreka zbog koje ne mogu biti zajedno?! Njih dvoje dijeli ne jedna, nego dvije decenije . Osim razlike u godinama, dijele ih i različita životna iskustva, odnosno Alex ih je imao i previše i veoma je oprezan u životu, a Niki je tek na početku svog života, beskrajno je optimistična i vjeruje u ljubav.

Osim interesantne priče između Niki i Alexa, uvučeni smo u živote njihovih prijatelja. Da li ljubav može biti dovoljna da prevaziđe prepreku zvanu “20 godina razlike”? Sigurno da može, barem u ovom slučaju, obzirom da je izašao nastavak. Preporučujem da pregledate i film koji na Yotube-u možete pronaći i s našim prijevodom: LINK.

Izvini, ali hoćeš li da se udaš za mene?

Da li ljubav može potrajati zauvijek? Već 3 godine, Niki i Alex su u sretnoj vezi, zaljubljeniji nego ikada. Alexa okupiraju poslovne obaveze, Niki je upisala književnost i ima svojih fakultetskih obaveza, ali i dalje se vole kao prvog dana, ako ne i više. U ovoj knjizi možemo pročitati razne sumnje i dvojbe, da li je ljubav dovoljna?! Bez obzira na sumnje, Alex odluči da zaprosi Niki, a stvari se komplikuju kada se u njihovim životima pojave mlada i atraktivna asistentica koja počne raditi sa Alexom, ali i Gvido, Nikin kolega s fakulteta koji je veoma zainteresovan za druženje s njom.

Kako se izboriti sa svim tim preprekama, pročitat ćete u knjizi. Postavljeno je mnogo pitanja, ali je LJUBAV uvijek odgovor!

U srednjoj školi sam mislila da će me suđeni zaprositi ovom knjigom, umjesto prstenom (obzirom na specifični naziv). Volim knjige Federicca Moccie, a ukoliko niste pročitali sve… pa, šta čekate? 🙂

Gdje kupiti knjigu?

Izdavač je Čarobna knjiga.

Ako ste iz BiH: Web shop Knjiga.ba – LINK (18 KM)

Ako ste iz Srbije: Web shop Čarobna knjiga – LINK i Delfi.rs – LINK

Ako ste iz Hrvatske: Nisam uspjela pronaći online knjižaru koja ima knjigu u ponudi. Ako neko sazna, javite, pa ćemo dodati i tu informaciju.

Do narednog čitanja… 🙂

Prag – grad mojih snova

Prag – grad mojih snova

Prag me iznenadio. Oduševio. Osvojio. Fascinirao. Totalno sam se zaljubila u taj grad, sasvim neočekivano, kako to inače i bude. Prije tačno 2 godine, moje prijateljice i ja smo po prvi put posjetile Prag (toplo preporučujem početak maja za posjetu Pragu jer je u to vrijeme grad pun cvijeća, behara, a u zraku miriše proljeće).

Putovale samo sa Studentskim pohodima (agencija za studente i mlade ljude koja omogućava putovanja po veoma pristupačnim cijenama). Nakon duge vožnje autobusom, stigle smo na odredište. Odmah smo počele sa istraživanjem.

Karlov most i Kuća koja pleše

U samom centru grada se nalaze dvije atraktivne lokacije – Karlov most i Kuća koja pleše. Zanimljivi naziv ovog drugog je poistekao iz samog dizajna koji podsjeća na par koji pleše. Trenutno služi kao poslovna zgrada i u njoj se nalazi nekoliko multinacionalnih kompanija. A baš bi bilo dobro da je cijela zgrada plesni studio, zar ne? 😀

Karlova ulica

Negdje sam pročitala uzrečicu: “Ko nije prošetao Karlovom ulicom i Karlovim mostom – taj nije bio u Pragu!” Kada pređete preko Karlovog mosta doći ćete u Karlovu ulicu punu turističkih atrakcija. Meni se lično najviše svidjela atrakcija zvana TRDELNIK – najpopularnija poslastica u Pragu (da, toliko volim slatko). Trdelnik nije svugdje isti, predlažem Good Food, mi smo bile oduševljene – najbolje je da vam prvi okus te poslastice bude onaj najbolji. 🙂 Ulica je puna ljudi (svakako ne sada u periodu korone), puna neke pozitivne atmosfere. Baš mi se svidjela – a možda je i do trdelnika.

Petrino brdo i Petrin toranj

Omiljeno izletište stanovnika Praga je definitivno Petrino brdo (tako smo čule). Na samom vrhu brda se nalazi Petrin toranj koja je replika Ajfelovog tornja (kojom baš i nisam bila oduševljena, ne bih nikada namjenski otišla zbog tornja – ali zbog brda definitivno da). Sa ovog vidikovca se pruža nevjerovatan pogled na Prag. Pješke smo se spuštale i usput nailazile na još krasnih lokacija koje vrijede pažnje.

Muzej Franza Kafke

Vjerovatno ste i vi u srednjoj školi čitali barem Proces, ako ne i druga Kafkina djela. Volim obilaziti muzeje, a radovala sam se posjetiti i ovaj. Interesantno je spomenuti da se muzej zapravo nalazi u kući u kojoj se Kafka rodio i provodio svoje dane kao mlad momak. U muzeju su prikazani njegovi rukopisi, crteži, ali i kroz razne natpise o njegovom životu možemo steći bolji uvid ko je zapravio bio Franz Kafka, ne samo kao pisac, nego kao čovjek. Dugo smo lutale muzejom, iščitavale svaki natpis i gledale svaki dio, a kada smo izašle iz muzeja spustile smo se ispod kuće u kojoj se muzej nalazi i došli do mjesta na kojem se pruža divan pogled prema Karlovom mostu.

Krstarenje Vltavom

Ne znam da li sam bila i u jednom gradu u kojem ima opcija krstarenja, a da to nisam iskoristila. Naravno, svaki put zaboravim da se trebam dobro utopliti, tako da se svaki put i dobro smrznem. Ni ovaj put nije bila iznimka. 😀 Prag je jednako divan i danju i noću. Preporučujem svima da odu na krstarenje i dožive drugačiju perspektivu grada.

Zid Johna Lennona

John Lennon je osnivač Beatlesa – mogu slobodno reći najpopularnije grupe svih vremena (ali eto, neka bude: jedne od najpopularnijih…) Upucan je ispred svoje zgrade kada se vraćao kući sa suprugom Yoko Ono. Ironija je što je njega upucao čovjek kojem je ranije tog dana dao autogram. Čak je i zabilježena ta slika, a njegov ubica i dan danas služi kaznu.

Tokom 1980-ih i 90-ih godina, postao je simbol za češke protestante koji su se borili protiv vlade. Pisali su na ovaj zid stihove njegovih pjesama i druge političke slogane koje je policija redovno farbala kako bi prikrila natpise. Uprkos mnogim premazima boje, nikada ga nisu uspjeli održati čistim, tako da je zid postao političko središte mladih pobunjenika. I dan danas je pun natpisa i predstavlja podsjetnik na prošlost.

Muzej optičkih iluzija

Nisam imala spisak lokacija za posjetiti – složila sam se sa svim što su moje drugarice predložile iz prostog razloga jer je svaki dio Praga toliko divan da mi je bilo svejedno gdje ćemo. Međutim, vozeći se tramvajem od hotela do grada nekoliko puta, zapazila sam Muzej optičkih iluzija u kojem nikada nisam bila. Ne mislim naravno samo na Prag, već općenito – do tog dana nisam bila ni u jednom muzeju optičkih iluzija. Bilo nam je predobro, preinteresantno i svakom bih preporučila posjetiti. Dance Room mi je najdraži dio i da nismo morale ići, mogla bih tu ostati danima.

Katedrala Svetog Vida

Predivno arhitektonsko izdanje katedrale je privuklo našu pažnju dok smo se vraćale s neke skroz desete lokacije. Vjerovatno bi vam arhitekti mogli napisati više informacija o zdanju, ali ja vam mogu reći da je predivno građena. Primjer je gotičke arhitekture i najvažnija i najveća crkva u Češkoj.

Muzej voštanih figura Madame Tusauds

Madame Tussauds je svjetski poznati brend i najpopularniji muzej voštanih figura. Muzej istoimenog brenda u Pragu nije baš najbolje ocijenjen na TripAdvisoru, ali mi smo otišle bez obzira na to. Bilo je odličnih figura, ali i onih koje ne liče na likove koje bi trebale predstavljati. Nama je bilo dobro, popila sam kafu s Clooneyem i to je dovoljno (naravno, nit ja pijem kafu, niti je to stvarno Clooney). Na slici možete vidjeti repliku John Travolte.

Izgubite se lutajući

Na jednu od najljepših lokacija smo došle sasvim slučajno. Ušle u tramvaj, izašle na nepoznatoj stanici, ušle u autobus, izašle na nepoznatoj stanici. Možda bi to nekome bilo prerizično, ali ja zaista volim spontanost u putovanjima. Kada se prisjetim svih gradova koje sam obišla do sad, zaključujem da su mi u sjećanju ostala najljepša putovanja kada nisam imala striktno određen plan “Šta posjetiti”. Najbolje je u svakom danu ostaviti dovoljn prostora da spontano možemo naići na neke super destinacije ili da istražimo pravi duh grada. Naravno, ovaj put smo imale sreće, došle smo u jedan divan park, a nakon toga i do ove lokacije s koje se pruža fenomenalan pogled na Katedralu Sv. Vida.

Zaključak

Kada se “smiri” situacija oko korone, Prag će mi definitivno biti jedna od prvih destinacija za posjetiti ponovo. Taj grad je toliko divan da je nemoguće ne naići na atrakcije i divne parkove, čak iako vam nisu na listi. U mnogim dijelovima grada se nalazi zelenilo, predivni parkovi puni cvijeća i klupa za odmaranje. Zaista nisam očekivala da će mi putovanje u Prag ostati u sjećanju kao najljepše putovanje – nisam imala takvu percepciju grada, ali istinski volim kada se pozitivno iznenadim. 🙂

Ako i vi planirate gdje biste mogli ići kada se granice otvore, predlažem da uvrstite Prag na vrh vaše liste.

Do narednog čitanja…. 🙂

Recenzija: Ženski razgovori – Dušan Radović

Recenzija: Ženski razgovori – Dušan Radović

Ženske razgovore sam prvi put čitala 2011. godine kada sam se pripremala za prijemni ispit na Akademiji scenskih umjetnosti. Na kraju ipak nisam izabrala monologe iz knjige Dušana Radovića, ali su mi se veoma dopali.

Kada sam prvi put čitala knjigu, nisam dublje shvatala značenje napisanih riječi, knjiga mi je bila smiješna. Prije nekoliko mjeseci sam je kupila i ponovo pročitala… sada su mi monolozi osim što su bili smiješni, bili žalosni. Koliko se samo životi žena promijene kada se udaju… Koliko svoj način života prilagode njegovom…koliko strahuju da li će ih muž prevariti, da li će otići… ja to stvarno ne mogu shvatiti. Nadam se da nikad ni neću!

Knjiga Ženski razgovori predstavlja zbirku duhovitih priča iz ugla različitih žena (i muškaraca) o ljubavi, sreći i zajedničkom životu. Autor posmatrajući muški svijet iz ženske perspektive, kroz humor i gorčinu analizira svakodnevni život mnogih bračnih parova. U nastavku navodim nekoliko interesantnih citata iz različitih priča:

O mjerama predostožnosti:

“Ako mene pitate, ja sam za opreznost, za preventivu. Sa muževima se nikad ne zna…. žena mora svakog trenutka da bude spremna na sve. Za svaki slučaj! Zato ja stalno držim u predsoblju spakovan kofer sa mojim stvarima. Ono što mi je najpotrebnije, to držim u koferu. I moj muž to zna. Ako se nešto dogodi, ako me izda ili iznevjeri ja uzimam kofer i odlazim. S vremena na vrijeme promijenim stvari u koferu, operem ih, ispeglam, provjetrim – pa opet u kofer!”

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 16

O revanšu

“Bože moj… Moj muž zna da sam ja uvijek u stanju da mu se revanširam. Dvostruko i trostruko, pa nek’ izvoli. Ako on da gol, ja odmah izjednačim. Jednom sam mu priredila jednu takvu stvar i sad mu više ne pada na pamet da nešto pokušava. Ja mu ne branim. Ja mu to otvoreno kažem: izvoli, slobodan si! Ali znaj da te čeka revanš!”

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 19

O uslovu za sretan brak

“Molim vas, možda se nećete složiti… ali za mene prvi uslov za sretan brak je da žena ne voli svog muža. Prvo to! Zna se kad se vodi ljubav: u školi, u mladosti, dok je žena još devojka. I to je ljubav! To je lijepo i to svaka žena treba da prođe: dvije, tri ljubavi, malo flerta, igranke i to… Ali brak, izvinite! Mnoge žene griješe što miješaju brak i ljubav. To su dvije stvari. To ja nikad ne bih miješala, ljubav je ljubav, a brak je brak. Ako neka žena traži ljubav neka slobodno bude sigurna da je u braku neće naći. To sigurno!”

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 22

O kiksevima

“Prvo, da sam ja muškarac, meni nikad ne bi mogao da se desi takav kiks. Izvinite, zaboraviti karte u džepu, to je čist kiks! I, da sam ja muškarac, bio bih bar toliko fer da ne pravim takve kikseve. Ima muževa koji o tome vode računa i kojima se takav kiks ne može dogoditi. “

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 31

O ludovanju

“Molim vas, sjetite se! Kad smo najviše ludovale za muškarcima? Kad smo imale po 16 i 18 godina! I šta to znači? To znači onda kad još ništa nismo znale! U tome je stvar! 

Žene su žrtve ljubavi iz čistog neznanja! Tako je to! O muškarcima najljepše misle one devojke i žene koje koje ih ne poznaju! Koje nisu imale sa njima nikakva posla!”

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 36

O zdravom razumu

“Jao, ja se samo pitam – da li oni zaslužuju ovoliku našu pažnju i brigu? Nekad pomislim da mi žene nismo normalne, časna riječ! Prvo poludimo dok ih ne nađemo… pa kad ih nađemo, onda nas čeka još jedno ludilo: kako da ih sačuvamo? Eto… I u tome prođe cijeli naš život! Grozno!”

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 144

O povratku

Ja ne mogu tako… Pitala sam ga lijepo da mi objasni zašto me ostavlja? I on nije umio da mi objasni. E pa, molim, u redu… Samo nemoj više da se vraćaš i da nešto izvodiš… To ne dolazi u obzir! I sad, kad sam ja našla drugog, on sad nešto pokušava… kao, da l’ bi mogao da se vrati! E, pa izvini, to nije način! To nije fer s tvoje strane, ni prema meni, ni prema tom čovjeku! To se njega ne tiče! On ima svoj cilj. Sviđam mu se i sigurno nije lud da me ispusti.”

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 182

Da danas biram monolog za prijemni iz ove knjige, vjerovatno bih izabrala ovu priču:

Svakog dana, odlaze zauvijek

Ah, ta njihova ostavljanja…! Bože moj, kako je to dirljivo, KAKO JE TO DIRLJIVO! Prvo vas dugo ucjenjuju, godinama vam prijete kako će vas ostaviti! Zauvijek! Bez povratka! Nikad više!

Ne dozvoljavaju vam čak ni da ih molite! Ne, oni će jednom zaista otići, i to zauvijek! Pa pamet u glavu, ako ne želite da vam stigne ta kazna i nesreća.

Ali, prije nego što ZAUVIJEK odu… oni odlaze po jednom… svakog dana.

Zbog vrele supe! Zbog neispeglanih pantalona… Zbog djece koja plaču…ONI ĆE POLUDJETI U TOJ KUĆI!

Uvijek zbog nečega! I da ne bi poludjeli – ustaju, oblače se treskaju vratima i odlaze. Zatim se još jednom vrate da vas uvrijede, i još jednom, i još jače, tresnu vratima.

Da, zatim se kasno vrate, prespavaju i to ih prođe. Pa ih negdje predvečer opet uhvati… ONI ĆE POLUDJETI – SHVATITE – ONI ĆE POLUDJETI – jer ste presolili jelo, jer nema šibica u kući, jer ne može da nađe dugmad za košulju… i opet odlazi, opet treska vratima i prijeti da će jednom zauvijek otići!

Pa dobro – dosta nam je tih prijetnji i obećanja – NEK’ ODU VEĆ JEDNOM! Zauvijek! Zauvijek! Nek’ odu, neka nas već jednom ostave na miru! Umorne smo već od toga. Nemojte vikati, nemojte prijetiti, nemojte treskati vratima… IDITE! Ostavite nas već jednom! Da i to vidimo! Možda ćemo preživjeti, šta znate? Nemojte imati sažaljenja! Ostavite nas – ZAUVIJEK – pa kako nam bude!

Ženski razgovori – Dušan Radović, str. 168

Suma sumarum, nisam nešto naročito oduševljena, ali interesantna knjiga za pročitati. Jedna prijateljica mi je rekla “piši recenzije na način na koji si napisala knjigu Becoming, Michelle Obama (LINK) – ta joj se najviše svidjela. Da bi se to desilo, knjiga me zaista mora oduševiti kao ta, do sada se to oduševljenje nije ponovilo. Nadam se da će uskoro (imam neke super knjige na listi koje će uskoro doći na red). 🙂

Izdavač knjige je Laguna, a možete je kupiti na njihovom web shopu: LINK.

Do narednog čitanja 🙂

Ono što sasvim sigurno znam – Oprah Winfrey

Ono što sasvim sigurno znam – Oprah Winfrey

Moram priznati, nisam često gledala The Oprah Winfrey Show, vjerovatno jer je posljednja epizoda bila nekoliko mjeseci poslije mog osamnaestog rođendana – a mene su u tim godinama zanimale druge emisije i druge teme. Međutim, to me definitivno nije spriječilo da saznam više o toj uspješnoj ženi i odlučim da li mi se njena priča dopada ili ne.

Osim što je nekoliko decenija stvarala historiju svojom legendarnom emisijom, pokrenula je svoju televizijsku mrežu i časopis O. Sve što je u životu doživjela je nastojala prenijeti čitaocima u kolumni pod nazivom: “Ono što sasvim sigurno znam.” U istoimenoj knjizi su predstavljene njene misli, mudrosti i otkrića do kojih je dolazila tokom svog života.

Oprah je mnogo napredovala u svom životu, i ne mislim samo u profesionalnom smislu. Naučila je maksimalno uživati u svakom trenutku, iskoristiti svaki dan za postizanje poptunog zadovoljstva i osjećaja sreće,

“Ozbiljno shvatam sve ono što mi pruža zadovoljstvo. Kad radim, vrijedno radim; kad se odmaram, odmaram se sa uživanjem. Vjerujem u jin i jang života. Nije potrebno mnogo da bih bila sretna jer mi ono što radim najvećim dijelom donosi radost.”

Ono što sasvim sigurno znam – Oprah Winfrey, str. 11

Cijeli život je željela da bude voljena, imala je strah da li će se dopasti ljudima ili neće. U jednom periodu svog života je odlučila da više neće živjeti tako, da mora biti svjesna da zaslužuje ljubav i prije svega, pružiti je sama sebi.

“Da, zaslužili ste tu ljubav, ali na vama je izbor da li ćete je podariti sami sebi i krenuti naprijed. Prestanite da čekate da vam muž kaže: “Cijenim te”, da vam djeca kažu kako ste divna majka, da vas neki muškarac odvede za ruku i oženi se vama, ili da vas najbolja drugarica uvjeri da ste dobri, lijepi, vrijedni… Pogledajte unutra – ljubav počinje od vas.”

Ono što sasvim sigurno znam – Oprah Winfrey, str. 46

Svako je sposoban dostići svoj maksimalni potencijal ako se oslobodi okova društva i njihovog mišljenja o tome za šta smo sposobni, a za šta nismo.

“Dostizanje sopstvenog potencijala nije samo ideja. To je krajnji cilj. Čuda za koja smo sposobni nemaju nikakve veze s ljudskim mjerama, sa spiskovima o tome šta je moderno, a šta nije, ko je popularan, a ko je stara vijest. Pričam o pravoj stvari: čiji si život dirnuo? Koga si volio i ko ti je uzvratio ljubav”

Ono što sasvim sigurno znam – Oprah Winfrey, str. 165

Šta Oprah sasvim sigurno zna?

“Ono što sasvim sigurno znam jeste da sve što mislim, sve što govorim, sve što radim – to će mi se i vratiti. Isto važi i za tebe.”

Ono što sasvim sigurno znam – Oprah Winfrey, str. 167

Dok sam čitala knjigu imala sam osjećaj da čitam časopis – što nije ni čudno obzirom da je skup članaka predstavljen u knjizi. Nije me nešto naročito fascinirala u smislu da sam zbog nje druga osoba, ali lijepa je za pročitati u nekoj opuštenoj varijanti.

Izdavač knjige je Publik praktikum, možete je kupiti na stranici Harmonija knjige: LINK

Do narednog čitanja. 🙂

Recenzija: Ljubav puna mržnje – Sally Thorne

Recenzija: Ljubav puna mržnje – Sally Thorne

Pozitivno sam se iznenadila kada sam počela čitati ovu knjigu. Od samog početka sam se smiješila – a nekada nam je baš to potrebno.

Glavni likovi Lucy i Joshua rade u istoj izdavačkoj kući. Počeli su raditi zajedno kada su se dvije izdavačke kuće odlučile udružiti zbog loše situacije na tržištu. Ne samo da su prisiljeni raditi zajedno, nego svakodnevno moraju sjediti jedno preko puta drugoga na samo nekoliko metara udaljenosti. Lucy je ljubazna, nastoji svima pomoći i svi znaju da će im ona izaći u susret ako imaju neki problem. S druge strane, Josh nije takav – njega se ljudi plaše i znaju da na njega ne mogu računati.

Njena šarena odjeća i razdraganost zbunjuju Joshuu, a njegov sedmični raspored nošenja košulja Lucy nervira. Danas je srijeda, dan bež košulje. Tako različiti, a tako prisiljeni živjeti s tim različitostima.

Iako se svakodnevno odvijaju mini drame koje službi za ljudske resurse zadaju velike glavobolje (obzirom da oboje jedva čekaju priliku da se žale jedno na drugo), prava drama počinje tek kada se otvori nova pozicija za koju su oboje zainteresovani. Jedna mala laž je pokrenula lavinu dešavanja koja su završila onako kako Lucy nikada ne bi očekivala, ali onako kako je Josh priželjkivao. Lucy voli izdavaštvo, to joj je oduvijek bio san. Joshua voli napredovanje na ljestvici i finansijske rezultate, zbog toga je odustao od porodičnog sna da nastavi očevim stopama i završi medicinu. Ko će pobijediti? Na vama je da saznate 🙂

“Imam jednu teoriju. Kad mrziš nekog, osjećaj je jezivo sličan kao kad si zaljubljen u njega. Imala sam vremena napretek da poredim ljubav i mržnju, i evo mojih zapažanja.

Ljubav i mržnja su tjelesne prirode. Kad pomisliš na tu osobu, stegne ti se u stomaku. Srce u grudima ti žestoko lupa i zažari se, gotovo da se vidi kroz meso i odjeću. Izgubiš i san i apetit. Pri svakoj interakciji adrenalin u krvi ti opasno skoči, pa ti dođe il’ da napadneš il’ da bježiš. Jedva da imaš ikakvu kontrolu nad svojim tijelom. Potpuno si obuzet i to te prestravljuje.

Ljubav i mržnja su lice i naličje iste igre – i ti moraš da pobijediš. Zašto? Zbog srca i ega. Vjerujte mi. Ako ko zna, to sam ja.”

Ljubav puna mržnje – Sally Thorne, str. 7

Definitivno pravo uživanje od prve do posljednje stranice, veoma zabavna knjiga lagana za čitanje.

Knjigu sam kupila u Knjižari Kultura u Sarajevu, možete je kupiti na stranici izdavača Laguna: LINK (Cijena 16,50 KM ili 899 dinara)

Do narednog čitanja 🙂

Recenzija: Tri puta ti – Federico Moccia

Recenzija: Tri puta ti – Federico Moccia

Da li ste nekada čitali knjigu “Tri metra iznad neba” ili gledali ultrapopularni film snimljen po njoj?

Pretpostavljam da većina vas jeste! 🙂

Odmah da vam kažem, vodile su se mnoge rasprave da li je bolja Babi ili Gin. Da li je prvi dio trebao završiti onako kako je završio? Da li je drugi dio “Želim te” bio korak unazad i šok za sve ljubitelje neponovljive ljubavne priče između glavnih likova ili ipak surova realnost koja se ponovo ispostavila bolja od očekivanog? Da li je drugi dio trebao završiti onako kako je završio, već smo zavoljeli tu neustrašivu djevojku koja nije tipična uplašena i nježna dama kakve su najčešće heorine ljubavnih knjiga? Polemisala sam i ja o mnogim detaljima, meni je bila draža Gin odmah da vam kažem i bilo mi je drago što se pojavila u drugoj knjizi.

Nisam ni sanjala da ću nakon više od 10 godina od čitanja prvog i drugog dijela sasvim slučajno jednog lijepog dana u knjižari ugledati naslov “Tri puta ti”. Odmah sam je uzela sa police, prije nego sam uočila ko je pisac jer mi je izgledala poznato. Kada sam pročitala da je pisac Fecerico Moccia, u tom momentu sam bila potpuno šokirana da ja kao veliki zaljubljenik u knjige ne znam ni da postoji TREĆI DIO, a kamoli da ga mogu kupiti u knjižari u koju dolazim godinama. Objavljen je 2017. godine – tri godine sam živjela u neznanju.

Ti puta ti je objavljen u dvije knjige: Tri puta ti – Prvi dio i Tri puta ti – Drugi dio. Naravno, momentalno sam kupila oba dijela, jedva čekala da dođem kući i da počnem čitati. Radovala sam se što ću ponovo ući u živote glavnih likova, vidjeti kako su sada kao mladi i uspješni ljudi, odrasli, kao što sam odrasla i ja u odnosu na prvo čitanje kada sam se prvi put upoznala s njima.

Ova recenzija neće biti slična recenzijama koje sam pisala do sad. Razlog je jednostavan – preemotivno sam je doživjela:

Čitala sam i čitala… i plakala i plakala. Ponovo čitala i čitala… i plakala i plakala. Mama je u nekoliko navrata ušla u sobu i rekla da će mi oteti knjigu ako ne prestanem plakati. Nisam očekivala takva dešavanja u trećoj knjizi i ne sviđa mi se kako je završila. Ali to je život, loše stvari se dešavaju, a protiv ljubavi se ne može (nažalost). Nekoliko dana poslije završetka čitanja sam razmišljala da li sam pogriješila što sam uopće željela saznati šta se dešavalo u trećem dijelu. Nikada više neću biti ista nakon čitanja ovog finalnog dijela i tu se sad ništa ne može.

Ukoliko ste i vi zaljubljenici u Tri metra iznad neba, ne samo u prenapuhani film, dobro razmislite da li želite ući u svijet odraslih nama tako dragih likova i saznati šta se dešavalo dalje.

Ko voli knjige, voljet će i italijanske verzije filmova: Tre Metri Sopra il Cielo i Ho Voglia di te koji su izašli davno, još dok španska verzija nije bila ni u planu. Naravno, ja sam to sve davno pregledala (prije više od 10 godina) pa to što vam kažem da mi se filmovi baš sviđaju je samo mišljenja mene kao tinejđerke, a ne mene kao “odrasle osobe”.

Za one koji baš, baš žele znati šta se dešava, dobro razmislite da li ćete nastaviti sa čitanjem…

Jeste li sigurni?

Napomena za one koji su gledali samo film: Hugo/Ace se u knjizi zove Step.

Šest godina poslije, Babi otkriva Stepu da ima sina.

Step iznajmljuje stan u gradu za koji Gin ne zna.

Step vara Gin sa Babi.

Gin je trudna.

Step i dalje vara Gin.

Gin saznaje da ima rak i da vjerovatno neće preživjeti.

Gin to krije od Stepa jer osjeti da nešto nije uredu.

Gin rađa djevojčicu Auroru.

Step saznaje da Gin ima rak.

Gin umire.

Stepu je žao.

Step i Babi su ponovo zajedno, u kući na plaži odakle je sve počelo.

Je li vam žao što ste pročitali šta se desilo?

Da li je nekada bolje živjeti u neznanju?

Ovaj treći dio ima OSAMSTO STRANICA. Pročitala sam ih za dva dana da bi na kraju završilo tako kako je završilo. Ako bude snimljen film po ovoj knjizi, ne znam da li ću ga gledati. Bila sam tako ljuta!!! Da, znam, većini se svidjela Babi jer je tako divna, nježna, krhka – ali njeni postupci su bili užasni i ne mogu da vjerujem da bi iko normalan pored onakve Gin koja je lojalna, neustraživa, zanimljiva na kraju izabrao onu koja ga je na najgori način iskoristila samo da bi mu rekla da ga ne voli više i da se udaje z nekog drugog (u prvom dijelu – a i u drugom su imali sličnu scenu). A i on… nakon toliko godina sretnog života sa Gin, on IZNAJMLJUJE STAN i živi “podvojeni život” sa Babi. Ogorčena sam i mislim da je moj srednjoškolski ideal kojem se sam nekada težila nakon ove knjige totalno uništen!

Knjigu je prevela Čarobna knjiga (Beograd), a možete je kupiti online na njihovoj stranici: PRVI DIO (879,20 dinara) i DRUGI DIO (879,20 dinara).

Ako živite u BiH (kao ja), knjigu možete kupiti preko portala Knjiga.ba: PRVI DIO (19,50 KM) i DRUGI DIO (19,50 KM)

Ako živite u Hrvatskoj, ne znam gdje možete kupiti knjigu. Ukoliko nego od čitaoca zna, neka mi javi pa ću dodati.

Do narednog čitanja…

Recenzija: E, zabole me – Mark Manson

Recenzija: E, zabole me – Mark Manson

Znate onaj osjećaj kada jednostavno ne možete više da se trudite? Pokušavate i pokušavate, ali opet ne bude onako kako ste zamišljali da će biti. Jednog dana, osjećala sam se upravo tako. Bila je Noć knjige i tražila sam na Laguninoj stranici nove naslove za kupiti kada sam uočila naslov: “E, zabole me.” Obzirom da sam osoba kojoj je uvijek stalo i do onoga do čega treba, a i ne treba – naslov mi je izgledao primamljiv za trenutno stanje, nadala sam se da će me knjiga naučiti da me malo više boli briga. 🙂

“Decenijama nam govore kako je pozitivno razmišljanje ključ sretnog, ispunjenog i bogatog života. „E, zabole me za pozitivno razmišljanje“, kaže Mark Manson, superstar blogerske scene.”

Knjiga je podijeljena na 9 poglavlja:

  • Prvo poglavlje: Ne trudi se
  • Drugo poglavlje: Sreća je problem
  • Treće poglavlje: Nisi poseban
  • Četvrto poglavlje: Vrijednost patnje
  • Peto poglavlje: Uvijek ti biraš
  • Šesto poglavlje: Griješite u svemu (ali griješim i ja)
  • Sedmo poglavlje: Neuspjeh je put naprijed
  • Osmo poglavlje: Važno je reći „ne“
  • Deveto poglavlje: A onda umreš

Ne trudi se

Već u prvom poglavlju sam vidjela da je ova knjiga potpuno drugačija od svih drugih knjiga iz popularne psihologije koje sam pročitala. Autor nam daje razloge zbog čega ne trebamo da se trudimo. Zbog čega trebamo prihvatiti sebe onakve kakvi smo i da se zapravo iz toga mogu izroditi velike stvari.

“Evo problema: naše savremeno društvo je, preko čuda potrošačke kulture i društvenih medija u stilu: „hej, vidi kako je moj život bolji od tvog“, odgojilo čitavu generaciju ljudi koji vjeruju da ta negativna iskustva – usplahirenost, strah, grižnja savjesti i sva ostala – nimalo nisu uredu. 

Mislim, kad pogledaš odziv na svom Fejsbuku, svi se tamo provode do besvijesti. Vidi, osmero njih se vjenčalo ove sedmice. A neka šesnaestogodišnjakinja na televiziji je dobila Ferari za rođendan. Drugi klinac je upravo zaradio dvije milijarde dolara jer je smislio aplikaciju koja ti, kad ostaneš bez toalet-papira, automatski isporuči novi. 

U međuvremenu, ti si se zakucao kod kuće i koncem čistiš zube mački. Prosto nemaš kud nego da priznaš kako ti je život čak i truliji nego što si mislio.”

E, zabole me – Mark Manson, str. 17

Sreća je problem

Zaključak drugog poglavlja bi bio: Sreća se postiže rješavanjem problema, a osjećanja su precijenjena. Ako bismo sve vrijeme bili sretni, ne bismo mogli napredovati, ne bismo imali za šta da se borimo. Naše nevolje nas inspirišu i tjeraju da napredujemo dalje.

„Sebe definišeš onim za šta si spreman da se boriš. Oni koji uživaju u vježbanju su ljudi koji trče triatlon i imaju isklesane trbušnjake i mogu da podignu iz benča omanju kuću. Oni koji uživaju u dugačkim radnim sedmicama i politici korporativne ljestvice su ljudi koji dosegnu njen vrh. Oni koji uživaju u nedaćama i neizvjesnosti života izgladnjelog umjetnika su upravo ti koji tako žive i stvaraju. 

Ovdje nije riječ o moći volje niti o hrabrosti. Ovo nije još jedna opomena u stilu „ko se ne namuči, ništa ne dobije“. Ovo je najjednostavniji dio života: naše borbe određuju naše uspjehe. Iz naših problema se rađa naša sreća, kao i malo bolji, malo unapređeniji problemi.

Vidi, to je beskrajna uzlazna spirala! A ako u bilo kom trenutku pomisliš kako smiješ da prestaneš da se penješ, bojim se da si propustio poentu. Užitak je u samom penjanju.

E, zabole me – Mark Manson, str. 48

Nisi poseban

Svi žele biti drugačiji od drugih. Ako smo svi drugačiji, zar onda nismo ponovo svi isti? Tolika želja za različitošću nas sputava. Trebamo prihvatiti ko smo, prihvatiti naše vrline i mane, objektivno sagledati naše sposobnosti i to iskoristiti za ostvarivanje cilja. Zabluda da možemo nešto što zapravo ne možemo nam ne pomaže dugoročno.

„Često je ova spoznaja – da vi i vaši problemi zapravo niste izuzetak po pitanju jačine ili bola – prvi i najvažniji korak ka rješavanju problema.”

E, zabole me – Mark Manson, str. 63

Vrijednost patnje

Svi imamo neke patnje. Apsolutno svi. Šta možemo uraditi po tom pitanju? Možemo izabrati zbog čega želimo patiti i gdje će nas to odvesti.

“Ukoliko je patnja neizbježna, ukoliko su problemi u našem životu neminovni, ona ne treba da se pitamo kako da prekinemo patnju, već: Zbog čega patim – s kojim ciljem?” Str. 76

E, zabole me – Mark Manson, str. 76

Uvijek ti biraš

Ti biraš kakav život želiš živjeti. Da, možeš naći puno razloga zašto misliš da to nije istina, predstaviti prepreke koje ti to ne dozvoljavaju, ali to je samo izgovor. Kada sjedneš, duboko udahneš i razmisliš – ko je odgovoran zašto nisi ostvario ono što si želio? Najlakše je pronaći izgovor, a najteže prihvatiti odgovornost i ponašati se u skladu s tim.

“Što više biramo da prihvatimo odgovornost, veću moć ćemo imati nad svojim životom. Prihvatanje odgovornosti za svoje probleme stoga je prvi korak prema njihovom rješavanju.”

E, zabole me – Mark Manson, str. 103

Griješite u svemu (ali griješim i ja)

Zašto biste željeli uvijek biti upravu? Različiti ljudi imaju različite stavove i svako od njih misli da je upravu. Želiš li živjeti život ili biti upravu?

“Mnogi ljudi postanu tako opsjednuti time da su „upravu“ što se tiče njihovog života, pa ga na kraju nikad i ne prožive.”

E, zabole me – Mark Manson, str. 123

Neuspjeh je put naprijed

Najgore stvari koje nam se u životu dese najčešće rezultuju najradikalnijim promjenama. Odlučimo živjeti drugačije zbog toga što nam se desilo. Bol nas tjera da pronađemo smisao života i da se ponašamo onako kako bismo trebali da taj smisao i ostvarimo.

“Naše najradikalnije promjene u perspektivi često se javljaju na kraju naših najgorih trenutaka. Tek kada osjetimo snažan bol, spremni smo da sagledamo svoje vrijednosti i da preispitamo zbog čega nam se čini da su nas iznevjerile. Potrebna nam je neka vrsta egzistencijalne krize da bismo objektivno sagledali kako izvlačimo značenje života pa da onda razmislimo o promjeni kursa.”

E, zabole me – Mark Manson, str. 158

Važno je reći “ne”

Ko god je gledao film “Yes, man” reći će, šta je sad ovo? Govore nam da trebamo reći da, sad nam govore da trebamo reći ne. 😀 Autor nam govori da bismo trebali odbaciti sve nevažne stvari, njima reći ne i posvetiti se onome što je zapravo i jedino bitno.

“Da, širina iskustva je vjerovatno potrebna i poželjna kada ste mladi – na kraju, morate izaći i otkriti šta vam se čini vrijednim da biste to uložili u sebe. Međutim, u dubini je zakopano zlato. Treba da ostanete posvećeni nečem i duboko zagrebete da biste došli do toga. Tako je u vezama, u karijeri, u izgradnji sjajnog životnog stila, u svemu.”

E, zabole me – Mark Manson, str. 190

A onda umreš

Autoru knjige je prijatelj umro veoma mlad u nesreći na jednoj zabavi. To ga je natjeralo da život sagleda drugim očima i da se zapita šta je jedino bitno. Kakav ćemo trag ostaviti kada nas više ne bude?

“Kako će svijet biti drugačiji i bolji kad tebe nestane? Kakav ćeš trag ostaviti? Kakav uticaj si ostvario? Kažu kako leptirovo mahanje krilima u Africi može izazvati uragan na Floridi; e pa, kakve ćeš ti uragane ostaviti za sobom?“

E, zabole me – Mark Manson, str. 205

Zaključak

Potpuno drugačija knjiga iz popularne psihologije u odnosu na one koje sam do sada čitala. Imam podijeljena mišljenja o njoj:

✔️ Super je što nam neko napokon govori ono što drugi ne govore – da nam ne treba uvijek biti previše stalo, da nekad trebamo reći “hej, znaš šta – ma boli me briga” (ne samo nekome drugom, već i sebi)

✖️ S nekim dijelovima knjige se nikako ne mogu složiti, izgledalo mi je kao da govori da sebi kažemo da smo prosječni i da to prihvatimo. To apsolutno ne podržavam!

Knjigu sam kupila online na stranici Laguna: LINK (12, 70 KM).

Do narednog čitanja… 🙂