Recenzija: Bukača – Martina Mlinarević

Recenzija: Bukača – Martina Mlinarević

Nisam bila spremna na Bukaču. Nisam bila spremna ni dok sam u Kamernom teatru sjedila na promociji knjige, a suze su se slijevale niz moje lice. U potocima.

Nisam bila spremna ni kada sam pročitala posljednju stranicu korice, a ni prvih nekoliko stranica pri povratku kući. Hodajući.

Nisam mogla izdržati – morala sam odmah tu noć uzeti knjigu u ruke i nastaviti čitati.

Nisam bila spremna na Bukaču. Verujem da nije ni Martina. Ko može biti potpuno spreman na žlibinu i kamenjarske glave kada nas uvijek znaju izenaditi svojim razapinjanjem i šikaniranjem.

Kad sam prišla stolu da se potpiše na moj primjerak knjige, jedva sam se suzdržala da se ne slomim u milion komadića.

Ona je izgledala sretno. Šta bi sad ta žlibina rekla, odakle joj na to pravo? Zar nisu uradili dovoljno da se nikada tako ne osjeća?

Prošlo je skoro godinu dana od promocije knjige u Sarajevu i od dana kada sam je pročitala, a ja i dalje nisam pronašla dovoljno dobre riječi da bih vam prenijela koliko me ova knjiga fascinirala. Vjerujte mi na riječ – ovu knjigu morate pročitati. Možete je kupiti na web shopu knjižare Buybook: LINK ili u njihovim knjižarama.

Kada bih citirala dijelove knjige koji su me rasturili na komadiće, samo bih Vam prepisala cijelu knjigu, ali nekako sam uspjela izdvojiti najupečatljivije rečenice koje vam mogu poslužiti kao vrlo mali uvid šta vas to čeka kada počnete čitati Bukaču. Koliko god vas pripremala, ne možete biti spremni. Sigurno je nećete ispustiti iz ruku dok ne završite s čitanjem posljednje rečenice, a možda se vratite i počnete ispočetka.

“Žlibina je jedna od mojih najčešće korištenih riječi. Žlibina kao mentalni sklop kamenjarskih glava, pritom ne misleći na geografski pojam (jer je više moja baba kozmopolita nego netko iz grada) nego na kamenjarstvo kao filozofiju ispraznosti duha i neslobode uma. Pobjediti žlibinu ne dopuštajući da žlibina pobjedi tebe trebao bi biti vrh himalajnosti svakog pojedinačnog života. Okus besmrtnog mira. Nažalost, živimo u tamnicama koje su sve suprotno od toga.

Žlibina je svjetina što žeđa krv i od krvi tuđe se napaja u svojim pustošima. Žlibina čeka da padneš sve oštreći noževe za tvoje lopatice, zarivajući ih do srži nakeženim osmijesima, navijajući da izdahneš. Žlibina se rastavlja po sopstvenim krajevima od pomisli da se ustaješ iznova iz svakog novog rata, jači.

Žlibina nema nacionalnost, ali jedna od tri žlibine zasigurno mrzi što sad ovdje piše „sopstveni“, pošto to nije rvacka riječ, a dedo mi je bio Hrvat. Hrvat, ali nikad žlibinac. Žlibina je mržnja sama po sebi, bilo čega drugog i drugačijeg.

Žlibina ima raskošne zastore na prozorima, ali viri iza njih u svako doba.

Žlibina ne shvaća zapadni svijet što na prozorima nemaju ničega. I što je sve otvoreno. Jer nitko nema potrebu gledati u živote drugih. Svijet je odavno postao sebi nutarnjem okrenut. U žlibini si okrenut svima osim sebi, jer kad se okreneš sebi tada postoji opasnost da uvidiš raznolike istine. Koje su počesto jako teške i surovo bolne. A sa istinom se treba znati iznijeti.

Žlibina pak vonja na laž. Žlibina kad ode u svijet ponese svoje zastore i naviku virenja u život drugih. Žlibina nije ništa bolja kad je izmjestiš negdje gdje nema žlibine, jer se žlibina nosi u sebi, u upražnjenim halama intelektualne obamrlosti duha i uma.

Žlibina voli kad kažeš da nisi sretan, pače obožava, to je pogonsko žlibinsko gorivo. Ali prezire kad se o sreći sopstvenoj pozabaviš. Žlibina vjeruje samo u hešteg hepines. Žlibina ne zna jel se to piše sa dva “p” ili dva “s”, ili oboje podvoje, ali bitan je hepines. Žlibina iza heštega hepines dobija šamare, razbija tanjure, spava sama, galami, pije, plače i pizdi, ali to nema veze, dok god ostatak žlibine dodaje lajk na hešteg hepines. Žlibina siluje hepines dok u hepinesu ne ostane zraka ni za disanje.

U žlibini iza heštega hepines žive najnesretniji ljudi.

Ako skupiš dovoljno muda i u bilo kojem trenutku iziđeš iz žlibine, žlibina će se pobrinuti da to nikad ne zaboraviš. Dijapazonom cipelarenja, razapinjanja i šikaniranja, jer si uradio sve za šta žlibina nema muda u svojim privatnim žlibinama.

Ako skupiš dovoljno muda i u bilo kojem trenutku iziđeš iz žlibine, žlibina će se pobrinuti da to nikad ne zaboraviš. Dijapazonom cipelarenja, razapinjanja i šikaniranja, jer si uradio sve za šta žlibina nema muda u svojim privatnim žlibinama.

Bukača – Martina Mlinarević, str. 42/43

“Mater je napisala: “Svratili bismo kod tebe za Božić, ali samo kad on nije tu?”

On kao čudovište. On u trećem licu. Bezimen. On od oca pravoslavca i majke muslimanke, a osobno ateista, on rastavljen s djecom. Sve najgore kominacije za fašistoidni živalj bosanskohercegovački uspješno sam našla u istoj osobi. Ko prstom u govno.

Rekla sam da dok živim neće biti trenutka kad “On” nije tu. I da on ima svoje ime. I da ni ja ni on ne želimo imati ništa s ljudima koji vlastitom djetetu uvjetuju život, gaze njegove izbore, pljuju njegove odluke. Ostavljaju ga da bira, između “on” i njih, baš u vrijeme raka.

Ne postoji u okovima naših balkanskih stvarnosti više nesreća od onih koje su uzrokovane upetljavanjima familije u živote pojedinaca. Koliko je snova, odabira, putanja zauvijek sjebano jer su tako rekli stubovi familije i selendra.

Znaš, on je razgranata magnolija. To je on.

I stalak za mir. On je muzika iz svih zidova i iscijeđena sloboda. On su najljepši razgovori u čađavosti duša i mali prst kojim se držim za njegovu os. Oko koje se okrećem. U sunčanim intervalima.

On je moja odluka koju nosim kao zastavu. Na prsa od jedne sise našivena. Moja najispravnija odluka.

Bukača – Martina Mlinarević, str. 79/80

“O ljubavi još dozvoli da ti nešto kažem. Možeš li osobu s kojom jesi zamisliti u bolnici, na cjevčicama, krvavog i upišanog, u jod postoperativni zamazanog, možeš li ga zamisliti u zavojima, kako uči iznova hodati, bez bilo kojeg ekstremiteta, kako stavlja protezu u noge ili u sise, možeš li ga zamisliti ćelavog od kemoterapije, ispovraćanog, oslabljenog toliko da je vreća banana osjetno teža od njega, možeš li ga zamisliti smežuranih mošnji, dementnog, možeš li zamisliti da ga je uzeo Alzheimer ili Parkinson ili bilo koji zvučni jaran, možeš li zamisliti da ga nosiš na wc kao kilo banana da nosiš?

A vidiš li sada sebe tu? Ako te nema u toj slici, to što živiš nema veze s ljubavlju, jebiga i izvini što ti ja to kažem.

Jer kilo banana ima pogled Rockyja samo radi ljubavi.

To ne liječi međugorska Gospa, organska prehrana ni svi onkolozi svijeta. Samo sto zagrljaja preko radijatorskih rebara.”

Bukača – Martina Mlinarević, str. 126

Ko je Martina?

Martina Mlinarević rođena je osamdesetih u Ljubuškom, istog datuma kad i Franjo Tuđman, u istom horoskopskom znaku kao Tito, Hitler, Lenjin i Sadam Husein. Pomalo zahvaljujući zvijezdama, a pomalo geografiji koja ju je učinila Hercegovkom, predeverala je rat, rak, razvod, raštiku i raznolike ljepše ili manje lijepe dogodovštine. Autorica knjiga: NeprocjenjivoLjetos i drugi ledoviHuzur… Majka Une Sopta, petogodišnjeg bagera.

’’Ima li nešto teže od raka za preživjeti, pitaće se oni koji nisu preživjeli Bosnu i Hercegovinu. Martina Mlinarević, osim raka, preživjela je i smrti koje su se mogle desiti nakon rizičnih operativnih zahvata i tugu nakon niza preventivnih operacija do kojih je rak doveo. Preživjela je i zemlju u kojoj je rođena, a to je bilo teže od svih smrti koje su joj se kod uzglavlja smjestile.

I da joj je sve bilo potaman, ne bi bilo lako živjeti krajnosti koje je prate – od ljubavi, obožavanja, podrške i pažnje njenih čitatelja/ica, do talasa mržnje onih koji bi joj osporili svako slovo, svaki uzdah i korak, želeći da u njenom životu isključivo metastaze cvjetaju.

’Tko ovaj film režira, jebo te život?!’, zapisaće autorica u ’Bukači’ dio iz sjećanja na jedno sneno njujorško jutro, kada je stigao poziv za njeno ambasadorsko imenovanje. Ko ovaj film režira pitaće se svi koji budu čitali ’Bukaču’ i saznati koliko u takvu režiju života stane, onog koji je opstao zahvaljujući ljubavi ’koje se ne vjenčaju nego dišu i zahvaljujući kojima se preživljava’.

Ali ima ljubavi, posebno u pomenutoj zemlji, zbog kojih se postaje bukača. Ako ne znate šta je bukača, pitajte one koji nad vjerskim obilježjima, vrućim supama na ispeglanim stolnjacima od nedjeljnog ručka i bračnim zavjetima žele neke druge živote prezirući vlastiti, pa samim tim i one koji/e se usude živjeti po ličnoj mjeri. Osim o ljudskom licemjerju, koji je tek u trećem planu, ovo je knjiga o tome koliko se radosti kad se voli može pronaći u formalno najnesretnijim okolnostima. ’Bukača’ je do kosti iskren zapis o snazi ljubavi ali i ličnoj snazi Martine Mlinarević koja ne odustaje i kada najbliži iznevjere. Doći će ova knjiga do svih koji su voljeli ’Huzur’, a ako ima onih koji za Martinu ne znaju, onda će i takve pronaći. Ipak, mnogo je važnije da stigne do djevojčica kojima je posvećena i da im bude nauk za budućnost, a valjda stigne i do onoga kojem je adresirana, jer imao ju je zašto roditi.’’

Kristina Ljevak

Recenzija: Umjetnost pobjede – Phil Knight

Recenzija: Umjetnost pobjede – Phil Knight

Volim čitati knjige o uspješnim ljudima. Volim pratiti njihov put od običnog učenika, običnog studenta ili mladog čovjeka/žene pa do vrhunca njihove karijere. I pada. Uvijek dođe i do toga… i ponovnog uspona i mijenjanja svijeta. Volim čitati o Ludim Idejama jer se uvijek nadam da će i moja Luda Ideja jednom promijeniti svijet.

Lagunino izdanje o poslovnom putu tvorca popularnog brenda sportske obuće i odjeće Najki (Nike) je duži period na mojoj wish listi. Kupila sam je sebi za rođendan, kao i još nekoliko odličnih knjiga o kojima ću vam pisati u narednom periodu.

Knjiga je podijeljena u dva dijela, a prvi zauzima najveći dio – tako uvijek bude sa borbom i usponom… dugo traje sa mnogo dešavanja.

Prvi dio

O Ludim Idejama

Jeste li ikada upoznali nekoga (ili ste i vi sami jedan/na od tih ljudi) koji imaju neku ludu ideju za koju misle da će promijeniti sredinu u kojoj žive ili čak cijeli svijet? Nadam se da jeste, ako niste, proširite malo krug ljudi s kojima se družite. 🙂

“Ono što je ostalo, međutim, to je ova utješna neporecivost, ova usidrena istina koja se nikad neće izgubiti. U dvadesetčetvrtoj godini života imao sam Ludu Ideju, i nekako, uprkos glavoboljama zbog egzistencijalnih nemira, strahova u vezi sa budućnošću, i sumnji u sebe, poput svih mladih momaka i djevojaka, zaključio sam da je svijet sazdan od ludih ideja. Historija je dugi niz ludih ideja. Stvari koje sam najviše volio, knjige, sport, demokratija, slobodno preduzetništvo – počele su kao lude ideje.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 14

Osnivač Najkija je imao Ludu Ideju. Želio je trkačima obezbijediti bolju opremu za trčanje. Nisam napisala: “Želio je da prodaje tene za trčanje” jer je prodaju mrzio… ali je trčanje volio. 🙂 Mogu reći da je to i živio i smatrao je da bi se na tržištu trebale pojaviti tene za trčanje koje bi dodatno unaprijedile život svih trkača i pomogle im da budu što bolji i imaju bolje rezultate. Imao je sreću da je njegovu Ludu Ideju prihvatio njegov trener Bouerman. Njegov mentor, prijatelj istinski zaljubljenik u inovacije koji je definitivno promijenio cijeli svijet sportske obuće.

“Vidiš, ovdje je potrebno trčati iz sve snage samo da bi se ostalo u mjestu. Ako želiš stići negdje, moraćeš da trčiš najmanje duplo brže.”

Louis Kerol, Alisa u svijetu s one strane ogledala

Phil je bio svjestan situacije. Ako ostanete na istom mjestu, ne samo da ne pobjeđujete, već ćete biti u ogromnom zaostatku. Zbog toga je odlučio trčati, što je dalje moguće i što je brže moguće. Zaputio se na put oko svijeta sa svojim prijateljem, a finalno odredište je bio Japan i fabrika obuće.

“Vrati se kući, slabašni unutrašnji glas mi se javio. Nađi normalan posao. Budi normalan, običan čovjek. A onda sam čuo još jedan glas, jednako saosjećajan. Ne vraćaj se kući. Nastavi. Nemoj da staješ.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 30

Njegov prijatelj nikad nije ni došao do Japana, upoznao je djevojku, zaljubio se i ostao u jednom gradu. Phil nije baš bio osoba koja bi nastavila putovanje sama, ali u tome je čar. Nije odustao! To bi bilo najjednostavnije učiniti… ali Najki je samo jedan od dokaza šta se postiže odlukom da idemo težim putem i stremimo ka tome da ovaj svijet učinimo boljim mjestom.

“Na povratku u Portland bio sam zbunjen svojim iznenadnim uspjehom. Nisam bio u stanju da prodajem enciklopedije, i prezirao sam taj posao. Bio sam malo bolji u prodaji zajedničih fondova, ali to me nimalo nije pokretalo ni uzbuđivalo, osjećao sam se mrtvo. Zašto je onda prodaja obuće bila toliko drugačija? Zato, shvatio sam, što nisam prodavao. Vjerovao sam u trčanje. Vjerovao sam da će svijet postati bolje mjesto ako ljudi svakog dana izađu napolje i istrče nekoliko kilometara, i vjerovao sam da su patike koje sam ja nudio bolje za trčanje. Ljudi su, osjetivši moju uvjerenost, htjeli da dobiju dio te vjere.

Vjera, zaključio sam. Vjera je neodoljiva.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 73

Kada se vratio kući, počeo je obilaziti susrete trkača i prodavati im Tajger patike (da, to još uvijek nisu bile patike Nike, prodavao je patike koje se proizvode u Japanu pod brendom fabrike). Iznenadio se rezultatima, obzirom da nije imao puno uspjeha s prodajom enciklopedija, njegovim prvim poslom, ali ni prodajom zajedničkih fondova, razmišljao je zašto mu sada prodaja ide dobro. Vjera – ona je ključna. Vjerovao je u to što prodaje, vjerovao je da će ljudima biti bolje zbog onoga što im on nudi.

Naziv brenda

Imali su mnogo problema sa fabrikom koja je proizvodila Tajger patike, a kada su napokon odlučili da proizvode sportsku obuću pod svojim brendom i pronašli fabrike koje to mogu izvesti, nisu mogli donijeti odluku o nazivu. Falcon? Dimension Six? Kako bi današnji svijet izgledao da je odabran jedan od tih naziva. Da li bi se išta promijenilo? Naziv Nike je došao u snu noć prije donošenja finalne odluke prvom i po mom mišljenju najlojalnijem uposleniku ovog velikog poslovnog giganta:

“Glava mi je pucala. Sva imena su se stopila u bućkuriš od kojeg je mozak utrnuo. Falkonbengaldimenšnsiks.

“Imamo… još jedan prijedlog”, rekao je Vudel.

“Od koga?”

“Džonson je jutros javio telefonom”, rekao je, “Novo ime javilo mu se sinoć u snu.”

Zakolutao sam očima. “U snu?”

“Nije se šalio. Bio je ozbiljan.”

“On je uvijek ozbiljan.”

“Rekao je da se upravio u krevetu usred noći pred njim se pojavilo ime”, rekao je Vudel.

“Koje ime?”, upitao sam pripremivši se.

“Najki”

“Ha?”

“Najki”

“Kako se to piše, reci mi slovo po slovo.”

“N-I-K-E”, sricao je Vudel.

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 222/223

Jeff Johnson mi je fascinantna ličnost. U svakoj knjizi o uspješnim kompanijama koju pročitam uvijek pronađem razlog da zaključim da se budućnost kompanije može procijeniti na osnovu lojalnošću njenih zaposlenika. Nike je imao fenomenalne ljude od samog početka, bili su posvećeni u svim situacijama – od najmanje reklamacije pa do najvećeg problema sa carinom i duga od 25 miliona dolara. Bili su iskreni, uporni, voljeli su ono što rade. To su ljudi uvijek prepoznali i u skladu s tim ih i nagrađivali.

“Džonson se vratio za štand češkajući se po glavi. “Iskrenost”, rekao je. “Ko bi rekao da će to presuditi.””

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 244

“Bez obzira na to o kom sportu je riječ – bez obzira na to o kojoj vrsti pregnuća je riječ – potpuna posvećenost osvojiće srca ljudi.

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 253

“Potpuna transparentnost našeg poslovanja jedini je ispravak kurs. I strateški i moralno.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 319

Kraj prvog dijela završava se njihovom borbom sa državom. Ali kao što sam rekla, svi problemi su rješivi uz ljude koji su spremni posvetiti svoj život njihovom rješavanju. Čak i ako u momentima mislite da ne znate ništa i da nema izlaza, mnogo je lakše kada oko sebe imate ljude koji će vas podsjetiti ne na ono što ne možete, već na ono što možete. Tako je bilo i u ovom slučaju.

“Da sam samo bio bolji u prodaji enciklopedija, pomislio sam. Sve bi bilo drugačije.

Pokušao sam da provedem sebe kroz standardna pitanja katehizma.

Šta znaš? Šta možeš da spoznaš?

Ali nisam znao ništa. Sjedio sam u svojoj fotelji i došlo mi je da viknem: Ne znam ništa!

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 317

Drugi dio

Velika konkurencija nije uspjela pobijediti Nike. Pokušavali su, ali bezuspiješno. Phil i njegov tim su napravili revoluciju u svijetu sporta, trčanja i sportske opreme. Učinili su živote boljima milionima ljudi, a po tome se i prepoznaje odličan preduzetnik – po odličnom proizvodu koji ne samo da donosi kompaniji zaradu, već i mijenja svijet.

“Pri je bio najpoznatiji po izjavi: “Mogu da me pobijede, ali moraće mnogo znoja da proliju.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 331

Ako niste sigurni u kojem pravcu ići, jedna pouka za kraj:

Rekao bih im da pritisnu pauzu, da dobro razmisle na šta će da potroše svoje vrijeme, i s kim žele da provedu narednih četrdeset godina. Rekao bih mladim ljudima da se ne zadovolje time što će naći posao, profesiju, pa čak i karijeru. Tražite životni poziv. Čak i ako ne znate šta bi to za vas moglo da bude, tražite ga. Ako slijedite svoj poziv, umor će se lakše podnositi, razočarenja će biti podsticaj, a zadovoljstva neuporediva.

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 453

Umjetnost pobjede

Knjigu Umjetnost pobjede u izdanju izdavačke kuće Laguna možete kupiti u Knjižarama Kultura ili direktno na stranici Lagune: LINK (25,20 KM, 1399 dinara ili 11.80 eura).

“Zamisli ti to, čudio sam se. Najjednostavniji način da otkriješ šta osjećaš prema nekome je rastanak.”

Umjetnost pobjede – Phil Night, str. 161

Do narednog čitanja…

vaša: unekomdrugomživotu 🙂

Recenzija: Becoming – Michelle Obama

Recenzija: Becoming – Michelle Obama

Ukoliko niste sigurni zbog čega je Michelle Obama najomiljenija Prva dama Sjedinjenih Američkih Država, čitanje ove knjige će vam otkloniti sve nejasnoće. Ova divno napisana autobiografija je objavljena u novembru 2018. godine, skoro godinu dana nakon završetka službe Baracka i Michelle u Bijeloj kući koja im je 8 godina bila dom. Knjiga je podijeljena u tri dijela u kojima nam autorica govori o različitim životnim fazama:

  1. Becoming Me
  2. Becoming Us
  3. Becoming More

Becoming Me

U prvom dijelu knjige se upoznajemo sa djevojčicom Michelle LaVaughn Robinson koja živi u čikaškom naselju South Side sa svojim roditeljima i bratom. Porodica je živjela u malom stanu na drugom spratu kuće njene tete Robbie. Već na samom početku možemo vidjeti ljubav koja je protkana kroz svaki dio odrastanja djece Robinson, odgoj u kojem se uče samouvjerenost, hrabrost i vjera da je sve moguće. U prvom dijelu knjige Michelle otkriva da je tokom srednjoškolskog obrazovanja imala sumnju u sebe – da li je dovoljno dobra?

“My worries about high school, if they were to be cataloged, can mostly be filed under one general heading: Am I good enough?”  (str. 55)

― Michelle Obama, Becoming

Zamislite kako bi moglo uticati na osobu koja već ima sumnje u sebe kada savjetnik za odabir koledža kaže da ona nije “materijal” za Princeton na koji je silno željela ići? Mnogi bi odustali, izabrali neku drugu opciju, dodatno se razočarali ili povukli u sebe. Međutim, ne i Michelle, ona ne samo da je završila Princeton, nego i Harvard.

I'm not sure,” she said, giving me a perfunctory, patronizing smile, “that youre Princeton material.” (str. 66)

― Michelle Obama, Becoming

Kada sam pročitala taj dio knjige, momentalno sam pomislila da je imala veliku sreću što je odrastala u porodici koja je nije učinila da je njene sumnje i strahovi spriječe u ostvarenju svojih snova, već su joj bili neiscrpna podrška i motivacija. Vjerujem da su oni i razlog zbog kojeg je došla do toga gdje jeste i da bi bila situacija sasvim drugačija da nije imala podršku porodice.

Nakon završenog Princetona i Harvarda, Michelle se zaposlila u vodećoj advokatskoj kancelariji u Chicagu gdje je bila mentorica mladom stažisti Baracku Obami – čovjeku čudnog imena i iznenađujuće ugodnog glasa (kako je ona u knjizi i navela). Kasnio je na dan njihovog upoznavanja, ali njihova dugogodišnja ljubav i posvećenost pokazuju da je ipak došao u pravo vrijeme. 🙂

Becoming Us

Drugi dio knjige je posvećen odnosnu između Michelle i Baracka, razvoju njihovih karijera i dešavanjima iz tog perioda.

“One, I feel very confused about where I want my life to go. What kind of person do I want to be? How do I want to contribute to the world?

Two, I am getting very serious in my relationship with Barack and I feel that I need to get a better handle on myself.” (str. 132)

― Michelle Obama, Becoming

Ovaj citat je zapravo tekst iz njenog dnevnika koji je počela pisati nedugo nakon što je upoznala Baracka. Jedno je bilo sigurno – Michelle je bila istinski zaljubljena u svog momka koji joj je postao muž nakon dvije godine veze, ali je mrzila svoj posao. Osjećala se prazno i nezadovoljno, najviše jer je propustila znakove koji joj to pokazuju zbog velike želje za uspjehom i posvećenosti rezultatima.

Barack je imao svoje snove i ciljeve koje su nadmašili njene, zbog čega se osjećala zbunjeno i izgubljeno. U kratkom razmaku je izgubila najbolju prijateljicu s koledža koja je preminula od posljedica raka i oca koji je imao srčani udar, što je navelo da preispituje smisao života i napravi veliki zaokret u svojoj karijeri. Donijela je odluku, dala otkaz na poslu i počela raditi u državnoj službi za duplo manju platu, ali je osjećala da daje doprinos zajednici i bila je zadovoljnija nego ikada ranije.

Nakon borbe sa začečem i bračnim savjetovanjem, par je dobio predivnu djevojčicu rođenu 1998. godine, Maliu Ann Obama, a tri godine nakon toga, svijet je poželio dobrodošlicu i Natashi. Michelle nam piše o svojim razmišljanjima o prilagođavanju bračnoj stvarnosti, odgajanju djece, Barackovim brojnim odsustvima zbog građenja političke karijere i mnogim izazovima s kojima su se susreli, a najveći od njih je bila njegova kandidatura za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

“Barack was a black man in America, after all. I didn’t really think he could win.” (str. 226)

― Michelle Obama, Becoming

Zanimljivo je pročitati da ona uopće nije ni željela da se njen suprug kandiduje za predsjednika, a nakon što je on tražio i priželjkivao njenu dozvolu, odlučila je pristati jer u dubini duše nije vjerovala da on to može – ne zbog njega samog, nego zbog države u kojoj se nalaze. Barack je ipak pobijedio na predsjedničkim izborima 2008. godine, a za njegovu pobjedu je velikim dijelom zaslužna i njegova velika podrška – Michelle. Svijet se zaljubio u porodicu Obama i zahvaljujući tome, 4 godine kasnije je ponovio kandidaturu i odnio pobjedu.

Becoming more

“There is no handbook for incoming first ladies of the United States. It's not technically a job, nor is it an official government title. It comes with no salary and no spelled-out set of obligations. It's a strange kind of sidecar to the presidency, a seat that by the time I came to it had already been occupied by more than forty-three different women, each of whom had done it in her own way.” (str. 283)

― Michelle Obama, Becoming

Michelle nije ni na sekundu pomislila da će imati glamuroznu ulogu kao Prva dama. Sebi je ponavljala istu rečenicu kao mnogo puta ranije tokom odrastanja, samo što je ovaj put imala odgovor na pitanje.

“Am I good enough? Yes I am.”

― Michelle Obama, Becoming

Jasno i glasno je izražavala svoja mišljenja i stanove, pokrenula mnogobrojne projekte koji su aktivni i dan danas. Zasadila je vrt i pokrenula inicijative za zdraviju ishranu djece širom države, kreirala pograme za širenje svijesti o važnosti obrazovanja, učinila živote boljim vojnim porodicama. Za sve navedeno je koristila medije kako bi ostvarila veći efekat, a mediji su vrlo rado učestvovali u tome.

Osim projekata na kojima je radila, u ovom dijelu knjige ćete saznati o pojedinostima Bijele kuće i životu u njoj. Kako je biti majka, supruga i Prva dama u isto vrijeme, živjeti u najpopularnijoj kući u državi i biti u centru pozornosti? Detalje ćete otkriti sami čitajući knjigu. 🙂

“There’s a power in allowing yourself to be known and heard, in owning your unique story, in using your authentic voice. And there’s a grace in being willing to know and hear others. This, for me, is how we become.”

― Michelle Obama, Becoming

Još nekoliko interesantnih zapažanja…

  • Da li ste znali da je Barack Obama, prvi afroamerički predsjednik bio druga godina Harvarda kada je imao 28 godina i nije se još ni bavio politikom? Mene je ta činjenica fascinirala obzirom da se približavam tim godinama i da sam u čestim razgovorima sa prijateljicama primijetila da mnoge osjećamo isto – kao da nismo više tako mlade i da je naš životni put već određen.
  • Predsjednik države plaća namirnice iz svog vlastitog džepa. Smještaj, režije i usluge osoblja su plaćene, ali Michelle i Barack su sami plaćali ostale životne troškove. Predsjednik je jednom spomenuo da voli egzotično voće i to se našlo na svakodnevnom jeloviku. Tek prilikom evidentiranja računa su vidjeli da su neke od tih namirnica dostavljane avionom iz inostranstva i da im je cijena ne baš tako mala.
  • Zbog posla, Michelle nije uspjela posjetiti najbolju prijateljicu s koledža kada je otkrila da ima rak jer je boravila u drugoj državi. Posjetila je tek posljednji dan njenog života. Suzanne je imala samo 25 godina i oduvijek je živjela punim plućima. Michelle joj je često savjetovala da se smiri, da donese drugačije odluke, ali tog dana, bilo joj je drago što je nikada nije poslušala i što je živjela onako kako Michelle nikada nije. Nakon Suzannine smrti, Michelle je donijela radnikalne odluke i odlučila pronaći sreću i radost koju već dugo nije osjećala. Ne želim ni zamisliti kako se osjećala u tom periodu.

Dragi čitaoci, upravo svi svjedočimo da se način života ljudi na cijeloj planeti može izmjeniti u vrlo kratkom periodu. Ono na što smo smo svi navikli više nije dostupno i ne znamo kada će biti. Dok smo u karanteni, izolaciji ili samoizolaciji preispitajmo način života koji smo do sada živjeli. Da li smo zanemarili važne stvari zbog onih nevažnih? Da li posvećujemo dovoljno pažnje i ljubavi ljudima koje istinski volimo. Da li posvećujemo dovoljno pažnje sebi i da li sebe volimo? Nikada nije kasno da počnemo život ispočetka, okrenemo stranicu, napišemo novo poglavlje ili spalimo knjigu koju pišemo i napišemo potpuno novu. Kada izađemo iz karantene, izolacije i samoizolacije, kako ćemo živjeti?

Ovim završavam svoju prvu recenziju knjige. Budite mi dobro i zdravo.

Knjigu Becoming možete kupiti na Amazonu: LINK

Cijena knjige u tvrdom uvezu iznosi 19,87 dolara sa poštarinom za Bosnu i Hercegovinu. Cijena Kindle verzije knjige iznosi 11,30 dolara (možete je preuzeti odmah i čitati na Vašem laptopu, računaru ili mobitelu). Sredinom prošle godine knjiga je prevedena na Hrvatski, ali je nisam uspjela pronaći nigdje u Sarajevu. Čitaoci iz Hrvatske mogu knjigu kupiti u knjižari Planetopija ili na web stranici: LINK po cijeni od 126,00 kuna.

Imate pitanje, sugestiju ili komentar: pište mi na: merima@unekomdrugomzivotu.